Kao da je jučer bilo kada mi je otac kupio prvi bicikl. Bila je to neka polovna dvadeset osmica koju je dobio u račun od nekog čovjeka. Šipka na sredini je značila da je to bicikl s muškim ramom, a ja treći razred osnovne škole i jedva da sam ga mogao voziti.
Nakon nespretne avanture i nekoliko padova, zamolio sam oca da mi nabavi drugi bicikl, a dobio sam ono koje mi je zauvijek ostalo u sjećanju.
Daj krug
U vrijeme kada sam odrastao nije bilo računara, igrica i pametnih telefona kao danas i bicikl je za djecu značio sve. Otac je radio u Krajinametalu, a majka je bila domaćina i nezaposlena. To je bilo sasvim dovoljno za život, ali za nešto više morala se izdvojiti pozamašna cifra novca.
Moj otac, da bi to nadoknadio, često je radio privatne poslove i tako dodatno zarađivao. Tako sam i dobio moj prvi bicikl iako ga ja ne svrstavam u prvi jer je to bila jedna stara i ružna dvadeset osmica s muškim ramom. Patnja je bila voziti, jer sam bio mali, a šipka po sredini rama je predstavljala veliki problem.
Dijete k'o dijete, snašao sam se i nekako uspio da ga vozim s provučenom nogom ispod šipke, malo nakošen i ukočenog položaja zbog čega ga nisam volio. Djeca su tad uglavnom vozala Pony koji se proizvodio u Sloveniji u fabrici Rog. Imali su bicikla s točkovima raznih dimenzija, a dječja su uglavnom bila osamnaeska i dvadesetka.
I, kao što rekoh na početku, nisam bio zadovoljan biciklom i otac ga je poslije nepunih mjesec dana vratio onom čovjeku, a ja sam opet tražio krug od drugih. Za takve kao što sam bio ja, bez bicikla, djeca su osmislila fazon da ih zezaju kad zatraže krug: „Hoćeš krug? Evo ti krug“ i nacrta ti kamenčićem na asfaltu veliki krug, a onda se ostali glasno nasmiju.
Ona malo bolja i odgojenija djeca bi ponekad dala krug, ali stvarni, čisto da ne zaboravim voziti. Sad kad se toga prisjetim, ne znam ni šta bi rekao onima koji su imali bicikla, a nisu željeli da ih posude nekom, jer su bila skupa i roditelji su se teško odlučivali da ih kupe. Ali kada je Rog napravio sporazum s nekim firmama, među kojom je bila i firma moga oca, bicikla su se kupovala na kredit.
Isprva otac nije želio da se upusti u takvo nešto, ali poslije mog dugog inzistiranja ipak je pristao. Ostalo je samo još da se odlučim kakav bicikl želim. Sad kada se pojavilo još nekoliko modela i vrsta, to nije bio lak zadatak.
Prvi pravi
Rog je već bio izbacio jednu seriju novih bicikala koje sam do tada gledao samo još u filmovima. Točkovi dvadesetke, ram drukčiji od onog kod Ponya sa šipkom po sredini, ali nisko da se može prebaciti noga preko nje. Žute gume i plastične felge iste boje. Nema blatobrana niti nožne kočnice, sa spužvicama na sredini rama i ručnim kočnicama na volanu koji je bio malo isturen naprijed kao u nekih motora.
Ostalo je još da ubijedim oca da kupi baš taj bicikl i već pretpostavljate da je to bila patnja jer ti ljudi tada su se po prvi put susretali s nekom novom furkom koju nisu razumijeli.
„Šta će ti to, nije to za tebe“, bilo je prvo pitanje.
Međutim, zahvaljujući majčinoj pomoći, otac je ubrzo bio slomljen i bickl se našao u mome dvorištu, novo u najlonu kako se obično tada znalo kazati. Za razliku od dvadeset osmice, bio je to moj pravi prvi bicikl s kojim sam mogao raditi vratolomije kakve sam do tad gledao na tv ekranu.
Što je najbitnije, više nisam morao tražiti krug od drugih nego sam i mogao prodati onaj fazon što su oni meni nekad tako dobro prodavali.
Život na biciklu
Ubrzo nakon tog događaja počeo je rat, a moja veza sa biciklom nije prestajala. Vozao sam bicikla u ratu, jedino je bio problem što su se tada puno krala i morao si biti dobro oprezan, ostavljati bicikl na vidljivom mjestu, zaključati ga i poduzeti sve potrebne mjere sigurnosti i opet nisi bio siguran od krađe ili što bi rekle komšije Hrvati „otuđivanja“ nekako mi ljepše i prijatnije zvuči.
Upravo jedno takvo ukradeno sam kupio od jednog školskog prijatelja, ali otkud sam mogao znati. I jednog dana na vrata došao vlasnik, a ja ostao i bez bicikla i bez para.
Ljubav prema biciklu i vožnji nije prestajala, te sam u studentskim danima na predavanja redovno odlazio, a čime drugim, osim bicklom. Ljeto, jesen, zima i proljeće, sva četiri godišnja doba su bila na dva točka. Nisam se uopće zamarao čestim zapitkivanjima „Što voziš bicikl kad nije sezona?“ – već bih nastavljao dalje.
I čim sam umanjio vožnju biciklom, a povećao vožnju automobilom, nastao bi problem. Ili bih dobio viška kilograma, ili bi se osjećao fizički zapustan.
Danas, kada se s ove vremenske distance osvrnem na moj život, mogu kazati da sam dosta vremena proveo na dva točka i da je to moje prijateljstvo sa željeznim ljubimcima, bilo ispunjeno sretnim, ali i tužnim trenucima.
Sretnim, jer sam uživao u vožnji, a tužnim jer sam padao, ostajao bez bicikla i na momente ga ostavljao. Bickl će uvijek ostati ljubav moga djetinjstva, baš kao što su pametni telefoni i aplikacije ljubav djetinjstva ovih novih generacija.
Izvor: Al Jazeera