Oglasi

Hadžiri iz Srebrenice u genocidu ubijeno četvero djece i suprug

Hadžira je drugo ime za insana, drugo ime za najplemenitije Božije stvorenje, drugo ime za dobrotu i ljubav, drugo ime za majku.
Bilo bi mi žao da ne ispričam priču o Hađiri iz sela Lehovići pored SrebreniceUstupljeno Al Jazeeri

Bilo bi mi žao da ne ispričam priču o Hadžiri iz sela Lehovići pored Srebrenice. Već duže vremena se kanim da njenu bol bar jednim malim dijelom, dijelom koji se ne može ni milimetrima mjeriti, prenesem na papir, da je ovjekovječim, da ostane generacijama iza nas kao opomena, a ujedno i inspriracija o jačini srebreničke majke. Ali o toj boli nije lahko slušati, ni čitati ni pisati.

Hadžiri je u genocidu u Srebrenici ubijeno četvero djece i suprug njen voljeni. Sve mladi ko rosa jutarnja kada sa najljepšeg cvijeta klizne u travu na zemlju, da nastavi svoj prirodni ciklus. Jer iz zemlje smo potekli i u zemlju ćemo se vratiti.

Drugo ime za dobrotu

Hadžira je drugo ime za insana, drugo ime za najplemenitije Božije stvorenje, drugo ime za dobrotu i ljubav, drugo ime za majku.

Imala je Hadžira punu kuću sreće, ali sada više nikoga nema pored sebe. Od sreće nije ostalo ni slovo, ni trag ni bogda pomena na nju. Sina Hameda ubijen je 1992. godine braneći od razjularenih hordi svoju malu kćerkicu Kemiju. Hamed je imao 22 godine tada, Kemal 22 u julu 1995, a Alija 20, a kćerka Alija 24 godine. Tek zakoračili u život, a više ih nema.

Prisjeća se Hađira sa ubijenim drhtavim glasom i ubijenom nadom kako joj je kuća bila puna. Smijeh, radost i razgovori su krasili njen maleni dom. Rado je ustajala svako jutro da dječicu svoju nahrani. Veselila se svojoj djeci kada bi jutrom ustajali, nije ni slutila da će ubrzo ostati sama. Milo ih dočekivala, vode im poljevala da se umiju, prvi jutarnji abdest da uzmu, te molitvu pije nego sunce grane obave.

Djeca koja nisu učena da mrze ništa ni nikoga. Odrasli su u ljubavi i samilosti i sami su takvi bili. Momci su već prispjeli na ženidbu, u jeku snage i mladosti, kao i svačiji, svojoj majci pomagali. Nije više Hađira morala u daleke njive sa stomakom do zuba nositi ručak koscima i žetalicama. Njena krćerka Alija curetak bila kad je majku voljenu u teškim poslovima zamjenila. Valjalo je raditi, stoku namiriti i zimnu tešku i dugu spremno dočekati.

Voljela je kao i svaka mati da svoju djecu iznenadi nekim slatkišem i poslasticom. Ponekad kad bi pravila korfne, ne tako često, bilo joj je posebno zadovoljstvo što krofne nisu imale kad da se ohlade, niti na stol donesu , nego bi onako vrele, mladalačke ruke prebacivale sad u jednu sad u drugu ruku, puhajući u njih koji bi zalogaj ukrali. Radovala bi se ona tome.

Prva bol i prva njena rana od pet nikad nezaliječenih rana već na početku agresije na našu domovinu je otvorena. Ubiše joj dušmani njenu prvu radost što je rodila. Ubiše joj sina njena, tek oženjena, tek što je dva puta kćerkicu svoju u povoje stavio i u naručju dok ne zaspe je držao. Hameda joj više nema, u nekim boljim mjestima se odmara, znala je. Ima još njih troje da je tješe, prva rana će je manje boljeti ako su njeni najmiliji uz nju, mislila je.

Vrijeme je teklo, naučila je živjeti sa svojom ranom prvom. Previjela bi je svojom unukom Kemijom. Tepala joj, u njoj Hameda tražila, ranu liječila sve dok crni juli 1995. ne dođe. Osjetila je da nešto nezapamćeno se dešava, kao pred Sudnji dan, onaj jadni napaćeni srebrenički narod ne zan kuda će? Da li će u Potočare ili šumom u beznađe? Mnogi su krenuli šomom u beznađe, mislili su da imaju više šanse nego da život svoj polože u ruke UNPROFOR-a, to im je isto kao da su i u srpskih vojnika svoje živote dali, znali su.

Hadžira je svoja dva sina, kćer i supruga voljenog poslala šumom u bezađe. Putem kojim put ne znaju. Putem kojim nikada neće doći, tamo su morali da odu.

Pamti Hadžira još uvijek zagrljaje prije rastanke nadomak Lehovića. Ne zna ni danas ko od djece je više sitsnuo pri posljednjem zagrljaju i riječima da se čuvaju i ponovo vide.

Ubiše joj dušmani sve, i kćer i sinove i supruga voljenog. Još joj četiri rane naniješe. Pet rana ko pet nepresušnih rijeka teku i bole, nikada prestale boljeti nisu.

Ali Hadžira životari, još ih traži po poljima, po brdima, na mejstu gdje su se posljednji put jako stisli i u suzama rastali. Traži ih po Tuzli, po Lehovićima, po masovnim grobnicama, primarnim i sekundarnim.

Od svega  što je imala, ostalo joj je samo unuka i obnovljena porodična kućica u Lehovićima pored Srebrenice. Voli Hadžira svoje Lehoviće, to prijepo selo desetak kilometara zapadno od grada. Ljeti provede koji mjesec u obnovljenoj kućici, a zimi se skrasi u Tuzli, u mjestu gdje su se njeni najmiliji uputili tog jula.

Zima u Tuzli joj je još hladnija nego što jeste, proljeće jedva dočeka da dođe u svoje Lehoviće. Srce joj jače udara, sjećanja naviru nada se ponovo probudi da će joj djeca odnekud doći.

Kaže da kad dođe u Lehoviće, uzima odmah navjeću tepsiju i zakuha najveću pitu, ispeče je i postavi na stol, a onda sjede i čeka. Čeka ne bili joj djeca njena došla i vrata otvorila. Čeka, a sama ne može ni zalogaja uzeti. Čeka, a dočekati neće nikoga. Jer genocid je Lehoviće, to nekada selo puno graje i raje, i rodbine i komšija, uništio. Genocid je Lehoviće spalio da ništa od njih ostalo nije. U Lehovićima je sada samo poneko, jedna ili dvije porodice zimuju u obovljenim kućercima.

Drugi dan, priča Hadžira, uzme vanglu, zakuha opet ko za koju put za krofne, kao nekad kad su djeca bila. Napravi krofne, ali nema ko da ih jede. Priča sama sebi u glas, kroz plač: „Mili i Dragi Bože, vidiš ti šta bi. Moje krofne nekad nisu dočekale da se ohlade, a sada nema ko da ih jede. Ja to nisam ni izgovorila kad djete na vratima veli: 'Evo neno mene ja ću ti pojesti krofne.', ja sam se uplašila, otkud sad djete, kada sam se okrenula na vratima stoji  djete od ovog goram komšije, jedino djete u Lehovićima. Uvedem ga u kuću i stavim pred njega one krofne neka ih sve pojede, kad nema mog nikoga.“

I tako srebreničke majke proturaju dan za danom. Više i ne znaju je li java ili san. Je li gajb (budući svijet) i stvranost dunjaluka. U svojoj boli, više na svoj život i ne računaju. Sebe i ne gledaju, samo na svoju djecu misle i na dane sretne provede s njima.

Daleko od očiju javnosti

Srebrenička majka Hadžira danas živa, a može li se to životom nazvati? Hvala Bogu pa ne prati vijesti i medije pukla bi od muke kad čuje da joj neko kaže da je spaljivanje njenih Lehovića, i ubistvo njene djece nesporazum i strašan zločin.

Hadžira je puna Srebrenica, ali one žive daleko od očiju javnosti i polahko redom jedna za drugom odlaze svojoj djeci u neka bolja mjesta da svoj život nastave, ostavljajući tako iza sebe svoju bol da se s njom ismijavaju oni koji ni iz bliza ne znaju šta se to zbilo u Srebrenici tok crnog jula 1995.

Strašan zločin Draško, je ubiti jednog nevinog čovjeka, a ubiti njih  8372 je najgrublji zločin genocida. Ako ikada dođeš u Potočare i zanijemiš pred bijelinom tih nišana, vidjeti ćeš , Draško, da je i riječ genocid mala da opiše stravu koju dio tvojih sunarodnjaka počiniše tog jula 1995., da ga bogdom nikada nije ni bilo.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.