Grbavica – mjesto ljubavi i bola

'I opet, baš kao u Tifinoj pjesmi, svi Grbavičani, iako nisu znali kad će, znali su da će vratiti se domu svom', piše autor (EPA)

Piše: Nihad Kreševljaković

Sve vrijeme rata, od kada je Tifa snimio jedan od najvećih ratnih hitova „Grbavicu“, zamišljao sam Grbavičane kako prelaze most i uglas počinju pjevati:”HEEEEJ GRBAAAVIICEE…”.  Dogodit će se to 19. marta 1996. godine.

Za Grbavicu su me prije početka rata vezivale lijepe uspomene. Tamo su živjeli moja tetka, moj rođak Zlatko, moja prababa, moj dedo i nana koju smo zvali majka (to mi je uvijek bilo malo šega – dedo i nana s Grbavice). Iako mi se Grbavica u ranoj mladosti, iz perspektive Starog grada, činila kao neko daleko mjesto, bila je uvijek nešto posebno.

Brat i ja smo na njoj proveli mnogo lijepih dana pokušavajući se snaći među neboderima koji su svi izgledali isto, sličniji jedni drugim više nego što smo mi kao blizanci bili. Jednom nas je Enver odveo i na trening pionira NK Željezničara, ali smo ipak, slijedeći srce, završili na Koševu.

Na osmom katu nebodera u kome smo provodili najviše vremena, nekad bi se čuo huk i zviždanje vjetra koji me je kao dijete plašio. Početkom agresije i opsade grada, Grbavica je okupirana.

Prva linija

U neposrednoj blizini rijeke Miljacke, u tadašnjoj ulici Đure Salaja, neboder u kome su živjeli dedo i nana, kao i cijeli taj dio grada, postat će prva borbena linija. Do tada dragi neboder postat će bunker iz kojeg su nas neprijateljski vojnici gađali i neprestano držali na nišanu snajpera.

Kao kurir u vojsci često sam prolazio u neposrednoj blizini razmišljajući da li neki snajperista baš sa osmog kata pokušava pogoditi me dok se pokušavam sakriti od pogleda iz te zgrade. Bio je to čudan spoj osjećanja užasa i nostalgije za slikama iz djetinjstva, uključujući i  osmomilimetarske trake sa snimcima s putovanja u Afriku koje sam samo jednom uspio odgledati baš na tom osmom katu.   

Cijela Grbavica postat će simbolom. Svi smo nekako znali da oslobođenje Grbavice znači puno za Sarajevo. Bio je to geto u kome su građani nesrpske nacionalnosti preživljavali najstrašnije patnje, uključujući sistematska i masovna silovanja žena.

Jedan od mojih, i danas, najdražih prijatelja bio je jedan od mnogobrojnih “izbjeglica u vlastitom gradu”.  Bio je to Pelda, zaljubljenik u Grbavicu i čovjek čiji se karakteristični nadimak toliko svidio Jasmili [Žbanić] da ga je upotrijebila kao nadimak jednog od junaka u filmu „Grbavica“ . 

Kroz druženje sa pravim Peldom zavolio sam još više taj dio grada. Slušao sam priče kroz koje sam shvatio da nisu mahalaši jedini koji imaju toliko razvijenu ljubav prema svom mikrokosmosu. Bila je to, vjerovali ili ne, jednaka ljubav kojom se voli Bistrik ili Vratnik.

Vidio sam Peldu, više puta kako u toku opsade plače za Grbavicom ili kako pred Predsjedništvom, sam u gluho doba noći protestira i reda sve po spisku političarima koji ne rade više na tome da se Grbavica oslobodi.

Naravno, i sam je sa puškom, ali i kamerom, bio na liniji prema Grbavici, boreći se na linijama Borak, Jevrejsko, Vrbanja. Rijetki videosnimci Grbavice snimljeni su njegovom rukom, a zbog njih umalo nije izgubio glavu. Srećom, uspio se prebaciti u slobodni dio grada zajedno sa starijim bratom. Sa sobom je ponio videokameru i snimljene materijale koji su korišteni u filmu „Sjećaš li se Sarajeva“ te u filmu „Autobiografija“ koji je nedavno prikazao na Sarajevo Film Festivalu.

Granate bubaju po Parlamentu, a u Peldinom stanu nastupa njegov komšija Fazla i pjeva: “Ne daj se Bosno, znam šta ti rade”. Kasnije će i Fazla pobjeći s Grbavice u slobodni dio grada i ostati zapamćen po pjesmama “Nek se čuje pjesma, pjesma vukova…” ili “Sva bol svijeta”, koja je završila kao bh. predstavnik na Euroviziji.

Miljacka kao granica

U istom filmu rahmetli Ibro, Peldin otac, nakon što je sa suprugom uspio i sam pobjeći sa Grbavice, poručuje u kameru da pare ne vrijedi čuvati, a da „svu lovu viška, treba trošiti na turistička putovanja”. Tako je njega, njegovo iskustvo podučilo!

Prije nego su uspjeli dokopati se slobodne teritorije Peldini roditelji bili su na Grbavici, a Pelda i njegov brat na drugoj strani Miljacke. Samo slušati te priče bilo je jedno strašno i neopisivo iskustvo.

Svjestan sam bio i tada, kao i danas, da ne mogu ni dokučiti tu strahotu u kojoj te od najdražih razdvaja samo plitka Miljacka, a ne znaš šta se sa njima događa.

Hvala Bogu, njihova priča je imala sretan kraj. Pitajte nekog od ljudi s tim iskustvom da vam opiše susret sa slobodnom teritorijom grada! Tu priču samo oni znaju!

Naslušao sam se priča o tragedijama naših Grbavičana/ki i o svemu onome kroz šta su ti ljudi morali proći. Naninom komšiji četnici su odrezali jezik. Kasnije je pobjegao u slobodni dio grada, gdje je poginuo od granate, ali kao slobodan čovjek. Jedna žena koja je uspjela uteći s Grbavice došla je u oslobođeni dio grada baš u toku velikog granatiranja. Hodala je kao po modnoj pisti. Kada su joj neki vojnici povikali “požuri ženo, vidiš da padaju granate”, ona je odgovorila:”dragi moj, ovo su torte!” .

Znao sam da sa ženama i djevojkama koje su utekle s Grbavice treba pažljivije pričati, znajući kroz šta su mnoge od njih prošle. Imale su neki poseban pogled ili se to meni tako činilo. Sjećam se utišanih glasova koji za neku od njih šapuću “znaš, ona je bila silovana”.

Grbavičanin Musa mi je jednom prilikom opisao okupiranu Grbavicu kao koncentracioni logor za Bošnjake i Hrvate. Pitao sam da li to znači da ti ljudi apsolutno nisu bili zaštićeni nikakvim zakonom? Odgovorio mi je: ”kakvim, ba, zakonom. Zakon je bio da se ti ljudi malteretiraju i ubijaju. Tretirani su kao roblje…”

Jedna prijateljica mi je rekla da nakon rata nije željela živjeti na Grbavici. “I danas mi šoping neboderi izgledaju neopisivo odvratno jer su u podzemnim garažama bila organizovana masovna silovanja“, rekla je.

Kahva s mirisom slobode

Na Grbavici su počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Za neke od njih Sud Bosne i Hercegovine osudio je Veselina Vlahovića Batka, na 45 godina zatvora. Poznat kao  „Monstrum sa Grbavice“, Vlahović je ubio i Gorana Čengića, poznatog rukometaša sarajevske Bosne, koji je pokušao spasiti komšiju dr. Husniju Ćerimagića, sarajevskog univerzitetskog profesora.

I opet, baš kao u Tifinoj pjesmi, svi Grbavičani, iako nisu znali kad će, znali su da će vratiti se domu svom. Njihovi pogledi, istovremeno puni bola i ljubavi, bili su za neprijatelja opasniji i ubojitiji od snajpera, mitraljeza i topova.

Sjećam se kada je nakon Daytona Grbavica vraćena tamo gdje je oduvijek i pripadala. Već drugi dan, prešao sam preko mosta i uputio se ka naninom neboderu. Želio sam samo pronaći one filmove iz Afrike snimane starom “osmicom” koji su ostali tamo. Kako je zgrada bila na prvoj liniji, nisam uspio pronaći ni stan, a kamoli snimke. Sve je bilo sprženo ili pokradeno. Srbi koji su unatoč pozivu vlasti da ostanu masovno bježali s Grbavice iza sebe su ostavljali palež. Odnijeli su sve od stvarnih vrijednosti do tuđih WC šolja. Šetajući Grbavicom koja je tada još izgledala kao veliko smetljište, u zraku se osjećalo neko neopisivo zlo koje su tu događalo. 

Kako bih se malo opustio, otišao sam do Pelde i njegovih na kahvu. Toliko puta, u toku opsade, pričao je kako ćemo je jednog dana popiti u njegovom stanu. Hvala Bogu, u njegovom taze oslobođenom stanu uživali smo u kahvi sa mirisom slobode.

Navečer sam u svom dnevniku zapisao: “Danas sam kročio na tlo Grbavice. Bio je to mali korak za čovječanstvo, ali veliki za sve Grbavičane.”

Jedan od posljednjih obnovljenih nebodera nakon reintegracije bio je neboder u kome je živjela moja nana. Iako je o povratku u svoj stan maštala sve vrijeme rata, to ipak nije doživjela.

Izvor: Al Jazeera