GPS narukvice za prijestupnike, ali ne i za djecu sa autizmom

Nakon šestodnevne intezivne potrage u mjestu Lopare na Majevici pronađeno je beživotno tijelo desetogodišnjeg dječaka Konstantina Stijepića. Konstantin je imao poremećaj iz autističnog spektra i nestao je ispred svoje porodične kuće.

Ubrzo je pokrenuta potraga gdje su učestvovali svi relevantni od Civilne zaštite do Oružanih snaga BiH, ali uzalud, dani su prolazili a dječaka nisu nalazili.

Sa zebnjom sam pratila priču u medijima, kao majka djeteta sa autizmom znala sam da je potrebna bukvalno sekunda za nestanak djeteta. Njihova vigilna pažnja zna odlutati i zanijeti se, nažalost zna odvesti i u nesreću i smrt, nije to prvi put.

Potraga je, kažu, uključivala 200 do 300 stručnjaka uz upotrebu dronova, pasa, tragača i drugih savremenih tehnloških dostignuća. Koliko me je bolio nestanak djeteta, koliko me je briga obuzimala hoće li preživjeti majevičku hladnoću noću, je li gladan, boli li ga nešto, kako mu je majci, toliko me je naljutila vijest o tolikom broju onih koji su tražili i pomagala kojima su se služili.

Odmah pomislih “a sada vam nije skupo ništa” jer ono što je diljem svijeta rješenje baš za ovu djecu – našim je vlastodršcima skupo i neprofitabilno.

Narukvice sa GPS sistemom ili čipovi koji se ugrađuju pod kožu, a za praćenje su više puta predlagane nadležnima, molili su roditelji i razna udruženja naše MUP-ove, vlade, skupštine, pričali, predlagali, ali konkretnog odgovora nikada nje bilo osim da će se razmisliti, da ideja ima potencijala ali konkretno rješenje nije nuđeno.

Znamo mi roditelji zašto. Valjalo bi izdvojiti neki novac iz budžeta za ovaj projekt u BiH, a i u regionu, a ne potrošiti ga na kupovinu službeng auta sa grijačima onih koji se vozaju.

Podsjetiću, u maju 2016. godine u Podgorici je na isti način stradao jedanaestogodišnji dječak Ognjen Rakočević. Pokojni Ognjen je usred noći izašao iz svoje kuće i otišao prema rijeci Morači, u kojoj se i utopio.

Koliko koštaju potrage, a koliko čip i narukvica

Dvanaest dana je trajala bjesomučna potraga za njim. U akciji traženja učestvovao je veliki broj građana, policija, helikopterska jedinica MUP-a, pripadnici vojske i druge nadležene službe. A ronioci su danima pretraživali korita rijeka Morača i Cijevna.

U oba ova slučaja i građani i stručnjaci su tražili dječake i, nažalost, prekasno ih našli. Koliko koštaju takve potrage, koliko koštaju ti silni dronovi, helikopteri, treniranje pasa itd, ne znam, ali znam zasigurno da ništa ne može platiti i nadoknaditi ova dva malena života. Njihovim roditeljima ništa na svijetu ne može nadoknaditi gubitak djeteta.

A ako upoređujemo tehnologije, sigurno je da eventualne narukvice sa ugrađenim GPS sistemom ili čipovi za praćenje ne mogu koštati koliko su bile ove potrage. Nije besmisleno da ga druge zemlje širom svijeta koriste za različite kategorije stanovništva.

Kod nas u BiH su uveli kućni pritvor uz ovakve narukvice za prijestupnike, zašto ne mogu kad se radi o spašavanju života? Zar sistem postoji samo onda kad njemu odgovara da nešto prati to i radi. Može za kriminalce, ne može za djecu?

U proteklih par godina sam čula više stavova vezano za GPS i čipove za djecu koja imaju poremećaj iz autističnog spektra, bilo je i komentara “a šta ako neko zloupotrijebi podatke ili namjerno prati dijete i naudi mu”.

Da živim u nekoj drugoj zemlji to pitanje bih prepustila struci, ali kod nas iskustvo me je naučilo da ne mogu. Morali bismo mi roditelji “nacrtati” pa “obojiti” svaku stavku u eventualnom zakonu odnosno uredbi.  

Od 30 do nekoliko stotina eura

Jer da struke ima kod nas, onaj ko piše šta su ortopedska pomagala znao bi da to nisu samo kolica, cipele i ortoze, nego da pomagalo može biti još puno drugih stvari, a presudnih za život osobe sa invaliditetom. Ta stavka je “ugrađena” u zakone mnogih zemalja.

U SAD-u je naprimjer Predstavnički dom Kongresa 2007. godine izglasao čipiranje ljudi sa Alzheimerovom bolešću, demencijama, autizmom i slično, a radi njihovog praćenja i sigurnosti.

Ljekari su se složili da je potkožna ugradnja čipa bezazlena i bezbolna, a “pacijent” ne osjeća nikakve posljedice. Dakle, pomagalo može biti i ovakva narukvica ili ugrađeni čip i da su ih ova djeca imala danas bi vjerovatno bili živi.

Na slobodnom tržištu mikročipovi i GPS pomagala- aplikacije i narukvice koštaju od 30 eura u Kini, pa do nekoliko stotina u zapadnim zemljama, a sve u zavisnosti od funkcije čipa. Večina proizvođača daje i popuste za količinu.

Sa tugom i bolom mogu samo da konstatujem da je i Konstantinova i Ognjenova smrt pokazala kako loše stručnjake i sisteme imamo, i da napomenem, za sve one koji razmišljaju “a gdje je bio roditelj” – ne radi se o neodgovornim roditeljima nego o poremećaju koji autizam nosi sa sobom.

Jednim okom spavam, drugim virim, uši uvijek načuljene, suprug je pored mene i čini isto, pa ipak mi se prije nekoliko noći desilo da nisam čula dijete kad je iz svog kreveta prešlo u moj – samo sa ga ujutro našla sklupčanog pored sebe. 

Izvor: Al Jazeera