Novinarstvo je sjajna profesija, uglavnom. Putuješ, srećeš važne, moćne i obične ljude, snimaš, pišeš, svojoj publici prenosiš informacije, selekcioniraš, odvajaš bitno od nebitnoga, dodaješ malo i osobnog stava. Informiraš, educiraš, zabavljaš… Ljudi to prate, hvale, kritiziraju, plješću, pljuju, pozivaju na večere, prijete namlaćivanjem i sve to ide u rok službe i s time novinar mora računati. Ima i težih i riskantnijih zanimanja, novinarstvo sigurno nije prvo na popisu.
Međutim! Ako su vojnik i policajac izloženi neprijateljskoj paljbi ili kamenju koje bacaju prosvjednici, na raspolaganju su im štitovi, kacige, neprobojni prsluci, palice, vodeni topovi, suzavac i, na kraju, vatreno oružje. Na silu odgovaraju silom, a često silom prvi počinju.
Hapšenje u Egiptu
Što je s novinarima, snimateljima, zaposlenicima medijskih kuća? Ne koriste silu, nemaju oružje, ne bacaju kamenje na policiju niti s vojskom pucaju na neprijatelje. Međutim, sve je više autoritarnih režima koji percepciju o “sedmoj sili” doživljavaju bukvalno i reagiraju golom silom na misli i riječi medijskih ljudi.
Hapšenje novinara Al Jazeere u Egiptu uz optužbe povezane s “terorizmom” nije prvi, ali jeste najnoviji slučaj nasilničkog ponašanja vlasti prema medijima. Začudo, mjesecima su djelatnici Al Jazeere čamili u zatvorima, a mjesecima se čekao i taj glas prosvjeda nacionalnih i međunarodnih novinarskih društava.
I, zamislite, preokret. Tek kada je glasnogovornik Bijele kuće u Washingtonu izrazio zabrinutost zbog najave suđenja zatočenim novinarima Al Jazeere i kada se Christiane Amanpour pridružila pozivu “Free Al Jazeera staff” počelo je stidljivo ukrcavanje ostalih i traženje slobode za zatvorenike.
Međunarodni odjek
Amerikancima svaka pohvala, pogotovo što nije tajna da im je režim generala Sissija iz pragmatičnih razloga draži od svrgnutoga predsjednika Mursija. Ipak su, makar u javnom nastupu, odabrali princip iznad neposrednog interesa. Ostalima za razmišljanje – mora li uvijek dominantni tumač svjetske etike i ljudskih sloboda davati signal što je ispravno a što nije.
Mnogi u medijskom svijetu traže bespogovornu solidarnost novinarskog esnafa. I kada je riječ o materijalnom statusu, socijalnim pravima i zaštiti na radu, pa su se pisale peticije za vraćanje otpuštenih novinara na posao, normiranje cijene novinarske šlajfne, beneficirani staž, što sam osobno više smatrao zadaćom sindikata nego što bi to zahtjevalo širu akciju s međunarodnim odjekom.
Međutim, kada se novinarske udruge prave blesave u vezi s hapšenjem čitave skupine televizijskih djelatnika, zato što, navodno, pripadaju jednom “sumnjivom” mediju (a do prije nekoliko godina ti su isti osumnjičeni novinari bili “sjajni profesionalci” u CNN-u i BBC-u), cijela stvar postaje zbunjujuća i neprincipijelna.
Zahtjev za izvinjenje
Trpanje u zatvor i suđenje generalskom režimu nije isto što i pravo na zdravstveno osiguranje, neisplata zarada, neuplata doprinosa i mobbing od šefova. Zatvor i prijetnja dugogodišnjom robijom, da ne pričamo o likvidacijama i premlaćivanju što je osobeno i prostoru na kojemu mi živimo, onaj je signal koji mora mobilizirati svakog novinara i njegovo udruženje na kolektivan prosvjed.
A baš su se novinari diljem Planeta angažirali posljednjih godina za prava ugroženih skupina. Podržavali su etničke, vjerske i seksualne manjine, štitili djecu od pedofila, žene od harasmenta, prenosili izbjegličke i prognaničke priče, tražili pravdu u svim segmentima ovog nesavršenog svijeta. Pa nije li apsurd i razlog za unisoni poklič protiv samovolje nekih režima to što oni koji najviše brane ugrožene uživaju najmanju zaštitu?
TRAŽIMO DA IH PUSTE NA SLOBODU.
I, UZ TO, NAJMANJE JEDNU PRISTOJNU ISPRIKU.
Izvor: Al Jazeera