Oglasi

Gorak je izbjeglički hljeb Sirijaca u Reyhanliju

U ovom gradu na granici ima 90.000 građana Turske i 120.000 izbjeglica, nešto nezamislivo za naš pojam.
Uz pomoć dvije organizacije prikupili smo sredstva sa kojima ćemo obradovati jetime, djecu izbjeglice bez roditeljaUstupljeno Al Jazeeri

Polijećem sa aerodroma Ataturk u Istanbulu prema Antakiji, drevnom historijskom gradu, a sada poznatom po velikom broju izbjeglica iz Sirije. Nakon tri godine intenzivnog rada sa izbjeglicama u svojoj zemlji, opet sam na humanitarnoj misiji u inostranstvu, opet sa istim narodom, samo u drugoj državi i u drugim uslovima.

Čak nam je i cilj drugi. U okvirima kampanje „Makedonija ljubavlju za Halep“, zajedno sa Prvom dječjom ambasadom svijeta „Međaši“, prikupili smo sredstva sa kojima ćemo obradovati jetime - djecu izbjeglice bez roditelja. Radujem se, a ujedno sam i tužan, pretpostavljajući uslove u kojima žive svi ti ljudi.

Obaviješten sam da je sedmoro ljudi, iregularnih migranata, izvan ograde centra. Nije im dozvoljen ulaz, pa oni sjede pored ograde i čekaju ko će im se smilovati i dati im nešto preko mreže. Pobogu, pa što će toliki izbjeglički centar sa nepopunjenim kapacitetima kada ljudi sjede vani i mole za koru hljeba kao da su psi? A to su ljudi, sa svim svojim pravima, nažalost nejednaki nama, ali ne i obespravljeni, jer šta je naša dužnost ako ne boriti se za njihova prava?

Nakon konsultacija, naša kolegica Jasmina je obavijestila instituciju ombudsmana, sa kojima smo u tijesnoj suradnji u oblasti zaštite prava izbjeglica, a oni su kontaktirali novog ministra MUP-a koji je donio odluku da se više ne zabranjuje ulaz iregularnih migranata u izbjegličkim centrima. Lijep je osjećaj kada se u praksi vidi pozitivna realizacija suradnje nevladinog sektora i državnih institucija u korist prava ljudi. Nakon nedavnih političkih promjena, utisak civilnog sektora je da se počelo koračati sigurnijim tlom

Druga lijepa vijest je da u istom danu moji dragi prijatelji i sirijske izbjeglice, koju su 10 mjeseci boravili u izbjegličkom centru u Gevgeliju, sada iz Atine putuju za Pariz. Ibrahim i Ahmed, o kojima sam ranije pisao, u okvirima procesa relokacije dobili su novo pribježište, a to je Francuska. Konačno su regularno stigli u sigurnu željenu destinaciju, gdje će učiti jezik, raditi na integraciji.

Ostali iz iste grupe su odabrani od strane Švedske i Estonije, dok drugi i dalje čekaju u Grčkoj. Na žalost, gospodin Nuri je i dalje u Gevgeliji, a njegovo ujedinjenje sa porodicom se prolongira već godinu i po dana zbog nepotrebnih administrativnih razloga Njemačke i Makedonije.

Briga o djeci

Kada smo sletjeli, u Antakiji dočekao nas je Jasin, predstavnik humanitarne organizacije IHH koji će slijedeća tri dana biti naš uslužan domaćin i voditi nas kroz sve planirane aktivnosti. Još isto veče smo otputovali za Reyhanli, gradić pored granice sa Sirijom. U njemu ima 90.000 građana Turske i 120.000 izbjeglica, nešto nezamislivo za naš pojam.

To je jedan od najmodernijih centara na svijetu. Izgrađen je na površini od desetak hektara, sa 55 dvokatnih vila za smještaj djece. U svakoj od njih po 16 djece i dvije starateljice, dva stadiona za fudbal i košarku, dvije zatvorene sale za sportske aktivnosti, nekoliko parkova i fontana sa ljuljačkama, kulturni centar, obdanište, osnovna i srednja škola, ambulanta, institucija za psiho-sociološki nadzor, dok je obezbjeđenje na ulazu na visokom nivou. To je novi centar koji su sponzorisali katarska fondacija Raf i turska fondacija IHH.

Hamza Cakır, direktor ovog centra, upoznao nas je sa svim prostorijama i načinu rada sa djecom. Od toliko djece sirijskih izbjeglica, mislim da su ova najsrećnija. Ono što nas je pozitivno iznenadilo, osim impresivnih uslova, bio je pravilnik rada, drugačiji od onoga u Makedoniji, gdje kada dijete bez roditelja bude napunilo 18 godina, biva izbačeno iz centra na ulicu, dok je ovdje njihov dom sve dok se ne snađu u životu i dok ne budu spremni da se osamostale, odnosno, da završe fakultet i nađu posao.

Sutradan smo imali susret sa 150 djece iz drugog centra za prihvat djece bez roditelja. Njima smo priredili posebnu radost. IHH je dogovorio sa firmom Waikiki da otvore ranije i da od 9 do 11 sati ujutro dođu samo ta djeca sa starateljicama i da sami sebi odaberu odjeću za Bajram. Umjesto da čekaju na red da dobiju poklon, izgledalo je kao da su u šopingu i sami sebi ostvaruju želje. Taj radosni žagor dječjih glasova mi i sada odzvanja u ušima, taj natprevar za ljepšu odjeću, to jezero puno osmjeha i radosnih očiju koje je izazivalo suze u našim očima. Mislim da nikada duže nisam bio u šopingu, a da sam uživao u tome.

Nakon toga smo posjetili još jedan centar za zbrinjavanje djece izbjeglica bez roditelja, po koincidenciji sa imenom Jasmin. Tu je bilo smješteno preko 60 siročadi. Dočekali su nas sa pjesmicama i karanfilima, a mi njima poklonili velike bajramske paketiće sa slatkišima. Nakon igranja sa dječicom i razgovorom sa rukovoditeljima centra, uputili smo se na slijedeće aktivnosti.

Stradali očevi

Na moju inicijativu, pošli smo posjetiti desetak izbjegličkih familija koji nisu zbrinuti u izbjegličkim kampovima. Budući da se radi o ogromnom broju izbjeglica koji je veći od broja stanovnika i Reyhanlija, veliki broj njih živi u uslovima ispod standarda. Posjetili smo majke sa djecom, čiji su očevi nastradali u ratu u Siriji.

Naš domaćin, Jasin, čovjek velikog srca, našao je donatore koji su platili stanarinu za dio ovih porodica, tako da im je veliku brigu skinuo s leđa. Posjetili smo samohranu majku sa troje sitne djece. Hranu dobija od humanitarnih organizacija, a stan je prazan, sa jednim krevetom i par hasura. Naišli smo i na jednu majku iz Halepa, sa četvoro djece, od kojih je najmanje jednomjesečna beba. Još dok je bila trudna, vojska sirijskog režima je uhapsila njenog supruga, a ona je prebjegla sa djecom za Tursku.

Dvadeset dana nakon rođenja bebe stigao joj je glas da joj je suprug preminuo u zatvoru, nakon višemjesečnog mučenja. Žena je bila sva skrhana, a djeca nisu bila svjesna njihove sudbine. Jasin se odmah javio da nađe bolji smještaj i sponzora, dok smo mi igrali sa djecom i darovali ih paketićima. Svim ovim familijama smo uručili i hranu od sadekatul-fitra od naših građana. Ovakvih je životnih sudbina na hiljade u Turskoj, ali i u drugim zemljama.

Ono što nam je najteže palo jeste familija za koju je Jasin doznao prije sedmicu. U jednoj avliji, u kojoj je smješteno nekoliko izbjegličkih porodica, u jednoj maloj i tijesnoj sobici stanuje petočlana porodica Ahmeda el Tagija. On je ranjen u svom domu u blizini Damaska od tenkovske granate, pri čemu mu je stradao lijevi dio tijela. Ruka mu je razlomljena i nepomična, a u nozi su mu i dalje metalne šipke. Doktori u Antakiji su rekli da nemaju tehničke mogućnosti da mu vrate ruku i nogu u funkciji, ali da je to moguće u drugim većim medicinskim centrima. 

Leži na jedinom krevetu, dok djeca spavaju na popločenom podu. Mogu zamisliti kako mu je kad ne može svojoj porodici priuštiti bar minimum uslova za život. Susjedne prostorije su toalet i kuhinja. To su najniži životni uslovi. Sa kolegom Dragijem Zmijancem iz „Međaša“ i Sabitom iz Legisa smo se puno zabrinuli o njihovom stanju, razgovarali dosta i složili se da je ovom čovjeku potrebna ozbiljna medicinska njega i tretman oporavljenja u Evropi, a djeci ljepši dom. U suprotnom, čovjek koji nije u situaciji da sebi i familiji obezbijedi minimum sredstava za život, u buduće će morati da iskoristi trud svoje djece kako bi preživio surovo izbjegličko stanje.

Kap u moru

Naši paketi, skromna novčana pomoć i lijepe riječi ohrabrenja i nade nisu dovoljni da trajno riješe probleme ovakvih porodica. Ovo je odgovornost međunarodne zajednice, jer oni tu i te kako mogu učiniti puno. Lahko je zatvoriti balkansku izbjegličku rutu i priliv izbjeglica u EU, ali teško je i veoma odgovorno brinuti se o njima u „Hot Spot“ zemljama kao što su Turska, Liban, Jordan i Grčka.

Ovakve slučajeve treba relocirati u Evropskoj uniji, medicinski tretirati i rehabilitirati, a djecu spasiti od mogućih eksploatacija dječije radne snage. Ta djeca zaslužuju bezbrižno djetinjstvo, a oni koji mogu, moraju preduzeti hitne mjere za rješavanje ovako velikih problema ranjivih kategorija izbjeglica.

Nakon ovih potresnih prizora sa ulica Reyhanlija, otišli smo u veliki logistički centar organizacije IHH, gdje smo obišli pekaru koja dnevno proizvodi 140.000 komada hljeba za izbjeglice. Budući da smo Ahmedovoj familiji ostavili lični novac namijenjen za suvenire i lokum iz Istanbula, dobili smo po koji komad ovog hljeba da podijelimo sa našim kolegama u Skoplju. Tu su nas dočekala i djeca sa kojima smo iftarili, razgovarali, slušali njihove priče i pjesmice, a nakon toga podijelili im paketiće. Svi ti osmjesi i radosni pogledi su nam za trenutak ublažili prethodne tužne i razočaravajuće utiske i emocije.

Sa ovim smo zaokružili naše aktivnosti u Turskoj, koji su početak naših budućih aktivnosti lobiranja za poboljšanje životnih uslova ranjivih kategorija izbjeglica. Svjesni smo da je naša pomoć koja je obradovala 360 djece samo kap u moru njihovih ogromnih potreba, ali nadamo se da će drugi slijediti ovaj plemeniti primjer, te da se međunarodne institucije neće oglušiti na naš apel za rješenje Ahmedovog slučaja, te da bi ova inicijativa bila početak rješenja problema velikom broju unesrećenih žrtava rata.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.