Oglasi

Generacijo, naklon do poda!

Što je moje Sarajevo, to moraš doživjeti. Oni što ga vole su baš kao djeca, zaigrani, prostodušni, naivni i djetinjasti, spremni da podnesu svašta, a da pri tome ostanu svoji.
U odnosu na kraj osamdesetih, mržnja je danas višestruko multiplicirana, upozoravaju Al Jazeerini sagovorniciReuters

Piše: Nermina Mujagić

Postoje gradovi koje bi trebalo upoznati za života, kao i gradovi zbog kojih ne žalite kada ih sa teškoćom pronađete na geografskoj karti. Ali postoji Sarajevo, i postoje neki ljudi koji ga istom strašću vole i ne vole.

Ovih dana uglavnom smo se bavili ovom drugom grupom ljudi, zbog pokušaja Haškog tribunala da kazni ili nagradi one pojedince i one politike koji su rušili Sarajevo različitim oružjima. No, ja bih ovaj put koju progovorila o onima za koje znam da su svojim bićem branili ovaj grad.

Njihov glas danas je uglavnom nečujan jer nisu na pozicijama da budu blizu javne sfere, ali oni, uprkos svemu, i dalje traže inspiraciju za svoj život u Sarajevu. I nije bitno kojem ''gradskom atomu'' pripadaju, kao što reče Aleksandar Hemon; da li su papci ili gradska raja, stari ili mladi, starosjedioci ili došlje, dijasporci ili jalijaši, vjernici ili nevjernici, pitari ili košpicari....

Krasi ih jedna zajednička vrlina. Oni se generacijski prepoznaju u antinacionalističkoj ideologiji, oslobođeni od nacije, etnije, vjere, i za svoju hrabrost nisu tražili baš ništa, sem prava na slobodarski duh koji je podrazumijevao da žive život onako kako žele. Presude [Radovanu] Karadžiću i [Vojislavu] Šešelju proživjeli su svako na svoj način.

Kad PTSP radi jače

Pred jednim granapom na Bistriku, na plastičnoj gajbi od pive sjedio je Mirza. Pljuvao je ispred sebe i psovao došljama koji su mu opet grad okupirali. Često je govorio da je sijač smrti koji ga je pokosio '93 došao od seljaka sa brda.

- Šta radiš Mirza?

- Slažem radoznale na kamaru. Uh, izvini sestro nisam skont'o da si ti... PTSP danas radi jače nego inače.

- Sve OK, druže moj! Nije ni meni mane. Odoh sa studentima gledati presudu. Valjda ćemo danas zatvoriti naše priče.

- Dabogda!

Iako me je nekoliko puta prepao u ratu, voljela sam sresti meni omiljenog čaršijanera. Uvijek me podsjeti na djetinjstvo i bistričke mahale koje su mi urezane u sjećanja zbog retrovizora koje je postavljala svaka peta kuća na Bistriku.

Mahala je mogla biti istovremeno, i majka, i maćeha. Uhvati li te komišinica da se ljubiš s momkom, slijedio je moralni prijezir sve dok ne naučiš lekciju da takve stvari moraš barem sakriti.

Vraćaju se slike

Jasmina, koju poznajem od rata pa naovamo, i koja nigdje nema živog mira, čvrsto je odlučila da prenos neće gledati al' ipak 24. marta dan je provela u stanu prikovana za TV. Ta žena, koja je nekada u ratu, iz najplemenitijih emocija, u uniformi Armije RBiH branila Sarajevo, za sve ove godine koliko je znam nije zaplakala. Taj dan je jecala - i prije i poslije presude. Kasnije smo se srele, bila je blijeda, uplakana, skrhana. Sve joj se vratilo i kao da je tek postala svjesna šta smo sve preživjeli, samo je ponavljala: "Sramota! Ovo je strašno!"

Isti dan sam se čula sa još jednim prijateljem, Željkom. Majka mu je poginula 1994.godine.

"Nervozan sam. Imam fleševe rata cijeli dan. Vraćaju mi se sve slike. Ne mogu ovo izdržati".

Moja komšinica Šemsa, koja je čitav rat provela u Turskoj, ali vratila sama odmah nakon Dejtona sasula je po politici onih koji su nas vodili od 1992. godine do danas. Urlikala je na našu nepismenost, nesposobnost da uđemo na jedna i izađemo na druga vrata tramvaja.

Nazvala sam i Almira - Brku, koji mi je 1993. godine spasio život na Alipašinom polju. Vraćala sam se iz pravca grada prema Dobrinji, poskakujući od ulaza do ulaza da izbjegnem smrt. Negdje kod RTV doma živci su mi popustili pa sam krenula glavnom ulicom. Sama. I ko zna kakva bi mi sudbina bila da nije naletio Brko, metalac sa Dobrinje, kojeg sam jedva prepoznala u vojnoj uniformi.

Ne sjećam se na koju foru me premuntao da priđem zgradama na Alipašinom polju. Ne sjećam se ni kada je granata pala, nisam je čak ni čula. Ali se sjećam svog posljednjeg pogleda na trafiku i kako se zbunjena pokušavam izvući ispod svog spasioca, čisteći se od prašine i komada betona koji su nas zasuli. I sjećam se svog zblanutog pogleda na mjesto gdje je samo par trenutaka prije bila trafika - svega metar od nas.

On nije želio ništa reći o presudi, baš kao što nikada nije htio primiti ni jednu riječ moje zahvalnosti za život. Njemu je to bila "slučajnost" i ponovo bi isto.

Generacijski naučeni protiv nacionalnizma

Svaki susret sa generacijom, mene vrati negdje u neke prethodne živote. Podsjeti me na ono vrijeme prije rata u kojem smo se osjećali Evropljanima, pa ono vrijeme u toku rata, gdje smo prkosili Evropljanima, pa i ovo poslije rata u kojem moja generacija i dalje razmišlja evropski. Iako je boli, stisne zube i nastavlja sa svojim životom ne upadajući u zamke populizma.

Mi smo valjda generacijski naučeni da se protiv nacionalizma borimo pravom na vlastiti izbor. To možda danas nije dovoljno, ali to ne ubija, ne protjeruje ljude, ne ruši gradove, ne siluje žene i djevojčice i ne rasplamsava mržnju.

Već sutra su ovi moji dragi ljudi koji znaju istinu o Sarajevu, nastavili sa svojim životima. Mirza je ubjeđivao nekog Arapina da bezalkoholno pivo pije naš reis i da nije nikakva grehota ako ga proba.

Jasmina je u svom stilu, otišla na Zmajevac da pije kafu, kavu i kahvu jer ta ne sjeda nigdje gdje ako tri esspresa ne salije u sebe. Mirisala je behar gledajući u panoramu ispred sebe. Znam je, misli su joj na istom mjestu gdje pogledom traži svoje srce. Uživala je u najljepšem pogledu na svoj grad.

Željko me zvao poslije presude Šešelju. Morao je ratna sjećanja umiriti vožnjom oko grada. Neko mu je davno ispričao da je Ku'ran sedam puta obnešen oko Sarajeva i da zbog toga ima nepobjedivu čaroliju. Rekoh mu da i sama iz svakog ratnog sjećanja izlazim tako što prvo odem do Sedam braće, pa do Svetog Ante, i onda do svoje Pravoslavne.

- Šuti ženska glavo! Hoćeš da te neko čuje? To ti je sveto trojstvo.

- U pravu si. Od sutra u mom repertoaru je i sinagoga. Valjda broj četiri neće nikom smetati.

Smijali smo se blesavo, sretni šta smo sve preživjeli i šta ćemo još toga proživjeti.

Grad koji moraš doživjeti

Šemsa je otvorila sve prozore. U pozadini su se čuli narodnjaci; udarala je po hodžama i popovima. Oni su joj bili krivi jer su sjedili u bosanskohercegovačkim diplomatskim ložama, nisu dovoljno lobirali i pregovarali sa onima koji odlučuju.

- Sve je ovo namješteno. Žali Bože mladosti.

Almir - Brko je razmišljao o suncu, motoru i ženama. Zbrisao je naobdan na more – da izbjegne sva nepotrebna blebetanja. Iako naoko zeznut tip, sve bitke je sačuvao u svom lavljem srcu.

Eto, što je moj grad moraš doživjeti. Oni što ga vole su baš kao djeca, zaigrani, prostodušni, naivni i djetinjasti, što reče Balaš, spremni da podnesu svašta, a da pri tome ostanu svoji. Ako je ovu borbu odredilo godište rođenja, onda, generacijo, naklon do poda!

Svi ste u pravu.

Sretan nam 6. april!

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.