Piše: Faruk Šehić
S vremena na vrijeme čovječanstvo se voli posvađati oko koječega. Napravi se demarkaciona linija koju niko ne želi preći, i svako puca svojim argumentima iz sigurne busije. Vjerovatno smo se i prije tako dijelili, samo su vremena bila informacijski sporija. Nije bilo interneta ni socijalnih mreža. Ovako je sve i više nego transparentno. Zašto ja moram znati šta o bilo čemu misli bilo koji stanovnik Zemlje, koji je na internetu. Taj neki stanovnik Zemlje bi mogao pomisliti zašto bi onda on morao znati moje mišljenje o nečemu. Pa zato jer sam ja plaćen za davanje mišljenja.
Ima nečeg pornografskog u stalnom mudrovanju, moraliziranju, i pametovanju na socijalnim mrežama. One su potpuno beskorisne (osim Twittera pomalo), i crpe vam vrijeme i energiju. Svi nešto čekaju na socijalnim mrežama. Cijelo čovječanstvo, barem ovo u svijetu socijalnih mreža, čeka nekog Godota. Iza tog Godota stoji jedna velika praznina. Kao što iza spektakularnih teorija zavjera stoji ogromna iluzija. Pornografija pametovanja, i ispravljanja krivih Drina. To je bit akcije na socijalnim mrežama, ali svakom njegovo. «Vama vaš, meni moj Liban», davno je napisao Halil Džubran.
Pogotovo se žice zažare kada se nađe ta tema oko koje treba da se sporimo. Sad je u trendu Bob Dylan i Nobelova nagrada za književnost, koja prvi put ide jednom piscu muzičkih tekstova, odnosno “singer-songwriteru”. Kurziv i navodnici su tu, jer je moj stav oko Dylana jasan. Za mene je on veliki pjesnik i muzičar, jedno je neodvojivo od drugog. Nisam skakao od sreće kad sam pročitao vijest da je dobio nagradu, ali mi je bilo istinski drago. Kao da ju je dobio neko najrođeniji.
Nenadmašan osjećaj slobode
Dobro, više bih volio da ju je dobio David Bowie. Mada bi njemu i tri Nobela bila malo za sve što je uradio kao umjetnik. A kad Nobela dobije neko s kim si proveo dobar dio života, to je istinska stvar. A proveo si slušajući Boba Dylana, i druge takozvane pisce muzičkih tekstova. Kao što su Neil Young, Springsteen, Lou Reed, Leonard Cohen… Svi oni koji su ti pričinjavali sreću, olakšavali život.
Postoji stih Monteniggersa: “On kaže živjela droga a ja živio burek.” Tako je i sa podjelom na visoku i nisku umjetnost. Nisam nikad poštovao takvu podjelu, jer kako bih je mogao poštovati kad sam odrastao, između ostalog, i na popularnoj kulturi. Čitajući sci-fi književnost davno prije nego je to postalo opšteprihvatljivo. Imao sam Tolkienovog Hobita u srednjoj školi kada sam se ložio na epsku fantastiku kao jedan džep unutar fantasyja, ili tzv. mekog sci-fija. Čitao G. R. R. Martina prije tridesetak godina, koji je i tad bio slavan pisac, ali unutar znanstvene fantastike. Tada je etablirana književnost na sci-fi gledala s podsmijehom.
U zagrebačkom sci-fi časopisu Sirius sam pročitao Martinovu priču For a Single Yesterday. Tako sam kroz tu priču, počev od naslova, prvi put došao do teksta pjesme Me and Bobby McGee, koju je pjevala Janis Joplin, i umrežavao vlastite reference iz pop kulture. Radost kada otkriješ nešto novo i lijepo je neponovljiva, i te svetkovine formiraju tvoje unutrašnje biće. Ono što tada upijaš biće ono što će te pratiti kroz cijeli život, i određivaće razvoj tvog duha. Nebrojeno puta sam u književnosti koristio prednost miješanja pop kulture i visoke umjetnosti, praveći mozaik citata, aluzija ili pseudocitata. Kroz njih bih odavao počast onom što je oblikovalo moj umjetnički identitet.
Za mene ne postoji podjela na drogu i burek. Volim podjednako i takozvanu visoku i takozvanu nisku umjetnost. Doduše, više ljubim Bowieja od Bacha, ali i Bacha sam nekad slušao, i poštujem ga, kao što poštujem i razumijem Borgesov stih iz Druge pesme o darovima: “Za muziku, tajanstven oblik vremena.”
Treba pokušati ne biti rob nametnutih podjela, banalnih modela stvarnosti, bilo čega što će ti ograničiti vidik i duh. Pokušati biti fluidan, propustljiv kada je sticanje novih znanja u pitanju. A opet, ako želiš, možeš biti i u akademskoj, snobovskoj busiji, i odatle poručivati svijetu kako će iduće godine Nobela za hemiju dobiti Keith Richards.
Svijet je pun gorčine i nezadovoljstva. I neka ga takvog, rastrzanog i histeričnog. Kada bi se energija cinizma mogla pretvoriti u električnu energiju siguran sam da bi osvjetljavala planetu. Zato volim književnost, jer je pisanje nenadmašan osjećaj slobode. Kao u stihu pjesme Me and Bobby McGee: “Fredom is just another word for nothing left to lose.” Odlično znam šta znači ovaj stih. Već u aprilu 1992. sam se uvjerio u njega. Kad nemaš ništa, onda ništa ni ne možeš izgubiti.
Izvor: Al Jazeera