Gdje je nestalo ‘brže, više, jače’

I na kraju balade, unatoč opasnostima koje vrebaju posjetitelja Ria, sad bih se tamo uputio, piše Zoran Čutura (Reuters)

Piše: Zoran Čutura

Približile su se te Olimpijske igre u Riju. Sad će uslijediti poplava tekstova o Olimpijskim igrama, pa mi nije ni na kraj pameti navoditi suhoparne podatke o broju sudionika, sportova, rekordima i ine trivijalije kojih će biti puni svi mediji.

Imam tu privilegiju da sam na jednim Igrama bio – onima koje su ‘88 održane u Seoulu, glavnom gradu Južne Koreje – pa mogu napisati nešto iz drugačije perspektive. Uz konstataciju da se i svijet od tada  promijenio, to su bile posljednje Igre na kojima su sudjelovale sportske velesile Sovjetski Savez i Istočna Njemačka, a bogami i za Jugoslaviju su isto tako bile posljednje (barem za SFR Jugoslaviju), pa su se i Igre promijenile.

Kad bih osobno mišljenje o modernim Olimpijskim igrama sažeo u jednu jedinu rečenicu, bila bi to: Olimpijske igre pretvorile su se u suprotnost samima sebi.

Ako baš nekome treba objašnjenje, a nadam se da ne treba, ali ću ga ipak – za svaki slučaj – napisati, onda ću evidentirati da je olimpijski „brže, više, jače“ duh odavno ustuknuo pred korporativnim svjetskih duhom koji Igrama dominira, i sve je to zapravo jedna grandiozna kampanja velikih brandova koju pomno i pobožno prate apsolutno svi svjetski mediji.

Igra milijuna, kao što je igra milijuna – prije milijardi – bilo i netom završeno nogometno prvenstvo Europe. Pa je tako Nike dobio finale protiv Adidasa, jer su oba finalista igrala u opremi Nike. Čisto zbog ravnoteže, jer su u finalu Svjetskog prvenstva prije dvije godine igrala dva Adidasom opremljena tima.

Zgodna brandovska pričica ide unatrag do Barcelone ‘92, kad je prvi i originalni košarkaški „Dream team“ osvojio zlato. Najveći među veličanstvenima, Michael Jordan, stavio je na sebe američku zastavu dok je svirala himna, pred tri milijarde TV gledatelja, a ta je zastava pokrivala znak Reeboka. Jordan je, jasno, bio središte promotivne kampanje Nikea… I tako to ide, što da se radi.

Pet mjeseci van kuće

Zapravo i nisam želio pisati o tome, želio sam napisati nešto o standardnoj izjavi kako je „sudjelovanje na Olimpijskim igrama životni san svakog sportaša“. Uguglajte pa provjerite, svima koji odlaze na Olimpijske igre ostvario se san…

Ne mogu znati što se u glavama drugih događa, mogu samo napisati ono što sam doživio i proživio, a nikakav san mi se nije ostvario odlaskom u Seoul ‘88 i boravkom tamo. Vjerujte. Mislim, davno je to bilo, ni ne sjećam se svega, patina vremena prekrila je proteklih 28 godina, ali…

Prvo, tog sam ljeta i jeseni odsustvovao od kuće otprilike pet mjeseci. Sustav kvalifikacija je bio različit od današnjeg, pa smo imali europski predolimpijski turnir u Nizozemskoj. Za koji se valjalo pomno pripremiti. A kad smo se na Olimpijske igre i kvalificirali, nakon tjedan dana odmora su pripreme krenule ponovo, od nule.

Meni se, dodat ću i to, kćer rodila u ožujku te godine, ostavio sam je u Zagrebu kao maleni zamotuljak u krevetiću, a vratio sam se početkom listopada, kad je već stajala. I vjerojatno si je mislila ‘tko je sad ovaj? Lijepo smo živjeli i bez njega, samo stvara gužvu’.

Pa onda, realna i visoka rezultatska očekivanja, kao i košarka kao jedan od najzanimljivijih olimpijskih sportova, čiji se turnir proteže od početka do kraja Igara, uticala su na boravak u Seulu. Nikakvih, ama baš nikakvih razlika nije bilo u odnosu na ostala natjecanja na kojima sam sudjelovao. Režim borbe za medalju zahtijeva i treniranje, i hranjenje u određeno vrijeme na određeni način, i faze odmora, sve ono što sportaši imaju ugrađeno u svoj mentalitet.

Teško mi je reći što rade i kako se ponašaju sportaši koji odlaze na Igre bez ikakvih rezultatskih pretenzija, možda oni sve shvaćaju turistički, kao nagradu za svoj rad tijekom četverogodišnjeg ciklusa. Ono, za 11 sekundi drugi dan ispadneš u kvalifikacijama za utrku na sto metara, i onda je čitav svijet tvoj, bez ikakvih obaveza. Hura, piva, komadi, plaže… Sve na tuđi račun. To je valjda taj san. Ne znam, kažem. Moja su iskustva drugačija.

A u tom spomenutom režimu za bilo što drugo nema previše vremena. Jedina natjecanja koja sam gledao bio je završni dan atletike.

Pitanje dopinga i druženja

Famozna Florence Griffith Joyner, možda je se sjećate, dominirala je u sprinterskim disciplinama. Stalno je bila optuživana, i nikad uhvaćena, zbog dopinga, i objavila je povlačenje tjedan dana nakon što je bilo objavljeno da će se testiranja obavljati izvan sezone, nasumično. Umrla je, sirota, ‘98, a čak i u smrti nisu je ostavili na miru – zatražen je uzorak urina za posthumnu analizu, ali u mjehuru nije imala dovoljno urina da se to odradi.

Čuveni skandal se dogodio u Seoulu – Kanađanin Ben Johnson je pomeo konkurenciju na 100 metara i postavio je svjetski rekord, da bi kasnije bio diskvalificiran zbog dopinga. Mi, kao sudionici Igara, to smo saznali s debelim vremenskim odmakom, a on i dalje tvrdi da je sve rezultat podmetanja.

Kakva druženja…? Jedan moj kolega iz repke dugo je skupljao hrabrost da priđe zgodnoj austrijskoj tenisačici Barbari Paulus – njegovo ime neću reći – i na kraju je otkrio u kojem paviljonu stanuje. Pri kraju Igara otputio se do tog paviljona, našao njeno ime, pozvonio i pozvao je da druženje, na što je dobio samo „nema šanse“. Tja…

Koreja kao Koreja i Seoul kao Seoul su mi ostali u upečatljivijem sjećanju nego „Igre kao san“. To je tada za nas Europljane bilo nešto potpuno nepoznato, kod nas nisu postojali Kia i Hyundai – a isključivo se to vozilo po Seoulu – na cestama. Samsung se tek bio stidljivo pojavljivao na planetarnoj razini, a u Koreji nije imao konkurencije.

I ljudi su bili strašno susretljivi, najnormalnije je bilo dići palac pokraj ceste, i vrlo brzo se zaustavljao netko da te poveze bilo kuda. Što baš i nije lako i jednostavno u Seoulu, s desetak milijuna stanovnika bez okolice. Jednom je, sjećam se, Danku Cvjetićaninu i meni stala starija gospođa koju smo zamolili da nas odvede u Myeongdong, dio grada za kupovinu i zabavu, a htjela nas je iskrcati u rezidencijalnom kvartu. Malo rukama, malo nogama, najmanje verbalno jer je jezična barijera tada bila nepremostiva, shvatili smo da nas želi iskrcati u četvrti Yongdong.  Ista nas je dama potom transportirala do Myeongdonga, i još se ispričala zbog zabune.

Sad bih se uputio u Rio

Hajde, prebacimo se sad na Rio…

Tamo sam bio turistički, ima tome nekih desetak godina, ali se dobro sjećam uputstava koja sam dobio i strogo ih se pridržavao. Na cesti se ne nose fotoaparati oko vrata, niti novčanici u stražnjim džepovima hlača. U gužvi se ne sijeku remeni od torbica, nego ruke zajedno s torbicama.

Svaki taksist misli da je Senna, ne treba se oko toga uzbuđivati. Ako čovjek leži na cesti, šanse su pedeset-pedeset da mu je stvarno pozlilo i da se radi o „sačekuši“. Na semaforima se dižu svi prozori auta i zaključavaju se vrata iznutra. Carioce, a nisu svi Brazilci Carioce, nego samo oni iz Ria, su toliko ‘cool’ da palac dižu samo napola kad se tim ispruženim i podignutim palcem pozdravljaju.

Za doručak se pije koktel od južnog voća spravljen na kioscima na cesti, to je energetska bomba, a za osvježenje kokosovo mlijeko. Energetski napitak im je Guarana, na bazi istoimene amazonske biljke čije zrno ima dvostruko veći postotak kofeina od zrna kave.

I na kraju balade, unatoč opasnostima koje vrebaju posjetitelja Ria, sad bih se tamo uputio. Odmah, iz ovih stopa, da me netko može teleportirati sa stolice ispred kompjutera u birtiju „Garota de Ipanema“, u prijevodu ‘Ipanema girl’, gdje je Jobim napisao taj evergreen, pa da naručim feijoadu, iliti grah…

Baš bih se ugodno osjećao. Samo da se više ne moram baviti nikakvim sportom.

Izvor: Al Jazeera