Gdje god vidiš zid, ti Vučića ‘objesi’

Aleksandar Vučić je pesimista, koji se ne može pomiriti s tim da ga skoro polovina izašlih glasača ne voli, piše autor (Arhiva)

Sigurno je svako od vas već mnogo puta čuo onu priču o razlici između optimiste i pesimiste – optimista će reći da je čaša polupuna, pesimista da je poluprazna. Slična stvar je i sa Aleksandrom Vučićem – optimista bi rekao da je na nedavnim predsedničkim izborima osvijio 55 odsto glasova, dok bi  pesimista rekao da na poslednjim izborima za njega nije glasalo 45 odsto izašlih birača.

Na žalost svih nas, Vučić je, po svemu sudeći, pesimista, koji ne može da se pomiri sa tim da ga skoro polovina izašlih glasača ne voli. Ipak, on je samo trenutni pesimista i gaji optimizam da bi situacija mogla da se popravi. Sve što mu treba za još veći uspeh na nekim narednim izborima je jačanje kulta države, samo ima li neko ideju kako jača kult države?

Stvaranje kulta države na prvi pogled deluje kao dugačak proces sa neizvesnim krajem, nešto poput izgradnje Beograda na vodi, ali srećom, postoji i prečica. Prečica koja je već korišćena u slučaju Beograda na vodi. Kada nemaš izgrađen deo grada – postaviš brojne bilborde sa slikom kako će on jednog dana izgledati. Kada nemaš izgrađenu državu – postaviš slike predsednika.

Kad ne mogu MIG-ovima…

Tako je ministar odbrane Aleksandar Vulin prvi izašao u javnost sa idejom da službene prostorije njegovog ministarstva i sale domova Vojske Srbije ubuduće imaju sliku predsednika Vučića. Srećom, nije predložio da se, kao u slučaju Beograda na vodi i slogana “Slavimo Beograd”, ovde, uz fotografiju, okači i slogan “Slavimo Vučića”, kao ni da se napravi Vučićeva maketa u zgradi Geozavoda, ali polako, ako smo nešto naučili kod Vulina, to je da moramo da budemo na sve spremni, pa ne treba da nas iznenadi ako ova ideja dobije i svoj nastavak.

Vulin je još napomenuo da ne treba sve ovo da posmatramo kroz pitanje da li nam se dotični predsednik dopada ili ne, već da gledamo kroz Ustav i uspostavimo kult Srbije. Isto ovako Vulin je i pre nekoliko godina glasno govorio da širom Srbije treba da se u vojnim objektima pojave slike tadašnjeg predsednika Borisa Tadića, samo ga niko nije čuo, jer je govorio u sebi.

Ali, da ne budemo na kraj srca, posao Vulina i njegovog ministarstva i jeste da nas štiti, a kada već to ne može da čini onim ruskim MIG-ovima, koji, po svemu sudeći, već mesecima stižu “jedan dan od nedelje”, neka to radi makar Vučićevim slikama. Sigurno će i njihov remont manje koštati, a potencijalni srpski neprijatelji bi ih se podjednako uplašili kao i borbenih aviona. Pogotovu ako ga budu fotografisali dok sluša neko nezgodno novinarsko pitanje.

I na grb, i na zastavu

Da ova ideja neće ostati samo na Vulinu ubrzo su se pobrinuli i premijerka Ana Brnabić, koja je rekla da treba da se nastavi jačanje kulta nacionalnih simbola, odnosno ministar prosvete Mladen Šarčević, koji ovu inicijativnu podržava jer ga podseća na mladost i Titovo vreme. U narednim danima će se verovatno još neki ministar izjasniti o ovom pitanju i možemo da pretpostavimo da neće u ovome videti ništa sporno. Treba jačati kult države, a država – to je on.

Međutim, zašto ovde stati? Zašto ne bi naši sportisti, umesto grba, na svojim dresovima nosili Vučićevu sliku, ili, još bolje, zašto ne bismo Vučićevu sliku i stavili na grb, na zastavu, zašto u refren himne ne bismo ubacili stih “Bože spasi, Bože hrani, srpske zemlje, srpski rod i – Vučića”…”

Kad smo kod kasarni i prisećanja na Titovo vreme, mogli bi i vojnici, umesto onih nekadašnjih iskrivljenih JNA tetovaža, da počnu da tetoviraju Vučićev lik. Taj čin im istovremeno neće biti samo nostalgična uspomena iz vojničkih dana, već bi mogla da im i kasnije pomogne u životu, ako odluče da napuste vojnu službu. Sve što treba je da to navedu u svom CV-ju: “Voli nove izazove, voli timski rad, ima Vučića na desnoj podlaktici”, “Vučića na podlaktici?! Takav nam treba, čestitamo kolega, primljeni ste od prvog!”

Bolje se radi uz predsjednika

Nema naš narod džabe onu izreku: “Daleko od očiju, daleko od srca.” Činjenica jeste da Vučića imamo na svim bilbordima, plakatima, televizijama, novinama, portalima, ali osmočasovno radno vreme bez gledanja Vučića jeste predugačak period, tokom kojeg rizikujemo da se građani ohlade od predsednika. Gledanje u Vučića na poslu može da ima i višestruki značaj po produktivnost.

Kad god zakasniš na posao, pogledaš ga i kažeš sebi da on radi od pet ujutru; kad god ti se prispava, pomisliš kako se njemu nikad ne spava; kad god pomisliš da odeš do toaleta, shvatiš da bi on trpeo, tako da ne treba da začudi ako se neko uskoro seti da Vučićevu sliku postavi u sve srpske firme.

Jedino bi na taj način optimista Vučić mogao da bude zadovoljan, jer bi shvatio da imamo njegovu sliku na zidu u svakoj prostoriji. I sve će to biti u redu dok se ne umeša pesimista Vučić, koji će konstatovati da u svakoj prostoriji imamo po tri zida bez njegove slike.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera