Koliko, zapravo, muškaraca želi da prihvati istinitost rečenice da se feminizam zalaže za prava muškaraca? Vjerujem da mnogi muškarci, kad pročitaju ovakvu rečenicu, pomisle da nije bila loša ideja da se vještice spaljuju, prije nego što im se progresivne ideje razbuktaju.
Da smo se, sada već brojne mi, koje njegujemo ovakve ideje, rodile prije 350 godina u Salemu, već bi nas objesili. I nije mi neprežaljeno to sto su tri vještice u Salemu pogubljene, nego mi je krivo što je jedna priznala da je vještica i da to zaslužuje.
Tragove ovoga vidimo u brojnim primjerima danas, kada žene, koje su nevidljive, obespravljene, čak zlostavljane, same govore da to možda ipak zaslužuju i da je u konačnici, zlostavljač u pravu.
“Želiš li da ti kupim lutku koja plače?”, upita tata kćerku. “Ne, želim onu koja se bori za svoja prava!”, kružilo je ovih dana na društvenim mrežama.
‘Osmi mart je uništio konzumerizam’
Što sam starija, sve sam više feministkinja. I sve svjesnija da je puka istina da sve što danas imam za mene su izborile druge žene, rizikujući da budu spaljene i progonjene. Pravo da radim, glasam, odnosim odluke o svom životu, pravo da biram i muža i predsjednika, kao i pravo da ovo pišem, niko mi nije dobrovoljno dao, nego su druge žene stradale da bih ja ovo danas glasno govorila.
U pripremi ovog teksta intervjuisala sam četiri mlade visokoobrazovane žene, pitajući ih šta za njih znači 8. mart i da li ga doživljavaju kao praznik.
“To je praznik koji je uništio konzumerizam”, rekle su moje mlade feministkinje.
Sve su rekle da ne žele poklone, nego da taj dan prepoznaju kao dan ženske borbe, koja treba da bude kontinuirana.
“Mi se ne borimo za uskraćivanje prava muškarcima, nego za ravnopravnu podjelu prava i moći.”
“Želiš li poklon za 8. mart?”, pitam kćerku. “Ma ne, mama, pa to je praznik za starije žene!”
Starija žena, kakva jesam, svjedočila sam promjeni kada kao praznici i radovanje zaživješe Valentinovo i Noć vještica, dok 8. mart postade neki praznik u odumiranju. Sve se, valjda, prirodno mijenja, baš kao u nedavnom viralnom klipu, gdje na pitanje “Znate li koji je praznik danas, 14. februara?”, starija žena nedvojbeno odgovara: “To je 8. mart!”
Plave ‘borosane’ i plavi radni mantili
Samo se stariji sjećaju da ima istine u ovome. Upravo oko Valentinova, za koje se nije znalo ni da postoji, počele bi pripreme za proslavu 8. marta, što kod kuće, što po preduzećima. Ta slavlja su se, zapravo, svodila na to: šta obući i kakva svečana jela pripremiti. Govorim o sedamdesetim i osamdesetim, zlatnom dobu proslava 8. marta, danas prepoznatog kao socijalistički praznik. Vele da je tada najveća kletva učiteljicama bila: “Dabogda ti 8. mart padao u subotu ili nedelju.” Premda ne bi ovo tada djecu spriječilo da se nadmeću u donošenju i osmišljavanju poklona.
Nakon smrti moje svekrve, po zanimanju učiteljice, naslijedili smo brojne privjeske sa ugraviranim: “Sretan 8. mart, IVc”; “Vaš IIb”… A svekar mi pričao da se po dva puta “Stojadinom” vraćao da potovari svo cvijeće, vaze, ramove za slike i ostale poklone u koje su svoju ljubav utkali IVc ili IIb. Nikada više crvenih karanfila kao tad, a učiteljice bi dugo i pažljivo mijenjale vodu u vazi i dodavale kocke šećera, kako bi duže trajali.
Rijetko kad su žene bile tako dotjerane, tako frizirane. U našoj školi su spremačice nosile plave “borosane” i plave radne mantile. Za 8. mart bi, uz takav stajling, imale svježe natapirane i srebrnim sjajem posute taze frizure. Tada su muškarci u firmama neku simboličnu pažnju posvećivali ženama, pravile bi se zakuske ili gozbe, slavilo bi se i u toku i nakon radnog vremena. Ta slavlja i gozbe su pripremale i uređivale žene. Na kraju se sve to opet nekako pretvaralo u muški festival.
I vremenom su žene počele da govore: “Pa mi smo opet izigrane, oni nama karanfil, mi njima slavlje i posluženje.” Na kraju bi to sve opet raspremile žene u plavim mantilima sa sjajem u kosi. Ovog se danas sjećaju samo starije žene, kako me slikovito opisa kćerka.
Neprestana borba za ravnopravnost
Feminizam i moderna borba za izjednačavnje prava i moći sa muškarcima doveo je do toga da mlade žene ne žele ovakvu vrstu proslave, niti ovakve poklone. One žele nastavak započete borbe, no ovaj put uključujući muškarce u ove procese.
Mlade žene smatraju da pomažu muškarcima u tome što ih ravnopravno svrstvaju u donosioce promjene. Stereotip koji vlada u vezi uloge muškarca u svijetu prepoznaje ga kao snažnog, velikog, plećatog, sposobnog da brod provede kroz buru, alfa mužjaka, koji štiti i obezbjeđuje lagodan život svojoj ženki i potomcima, lovca koji uvijek donosi najbolji plijen. A šta je sa onim muškarcima – velikom većinom, zapravo – koji se ne uklapaju u ovu sliku?
E, u tome je definicija feminizma u borbi za prava muškaraca, da mu olakša život govoreći da nema potrebe da ima te sposobnosti, nego da ih pravilno dijeli sa ženama, kao i sve benefite tih ostvarenja. Feminizam pomaže onim muškarcima koji su protivnici ideala za koje se žene bore, da shvate da će promjena doći ako se ravnopravno angažujemo u ostvarenju zajedničkih ideala. Feminizam u borbi za prava muškaraca se ogleda u pitanju: “Zašto da se uspjeh muškarca mjeri snagom, silom, moći? Koliko onda pate mnogobrojni muškarci koji to nisu?”
Ivo Andrić je rekao da je žena stoji na ulazu i izlazu iz svijeta. Ako je to tačno, a barem polovično znamo da jeste, zašto onda manja plata ženama, zašto je tako malo gradonačelnica, zašto je malo ili nimalo direktorica javnih preduzeća? Zato, drage dame, što svi, kao tata sa početka priče, misle da žena želi lutku koja plače. Ili da ona to jeste.”
Da mi tepsija ne bude simbol
Pita me mlada feminiskinja: “Jesi li primijetila da je brijač za žene dva, tri puta skuplji od brijača za muškarce? Gdje je logika u tome? Zašto je ženski parfem skuplji od muškog?”
E, u tome je suština borbe. I da žene to prepoznaju najprije. Da nijedna žena pod pritiskom ne prizna da je vještica. Da žena ženi bude više stub, a manje vuk. Jednom sam na poklon za 8. mart dobila tepsiju. I to od prijateljice. E, tog dana je počelo moje feministkičko otrježnjenje. Neću da tepsija bude simbol pozicije koja mi pripada. Hoću da pečem pitu i kolač, ali hoću da brijač košta isto za ženu kao i za muškarca.
Hoću da 8. mart bude praznik naše borbe i da, umjesto sjaja na svježe friziranoj kosi, izađemo na ulice i trgove i borimo se protiv šutnje, protiv nasilnika nad ženama, protiv manje plate i skupljeg brijača. Neću lutku koja plače, tata, kupi mi feminisitčku čitanku!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera