EYOF – olimpijski festival za pravu raju

Godinama sam slušala starije od sebe kako sa žalom pričaju o sjajnim godinama Sarajevske olimpijade (Anadolija)

Pripadam onoj generaciji koja je rođena baš u nevrijeme, nekoliko godina pred rat – niti u vrijeme da može zapamtiti Zimske olimpijske igre u Sarajevu, niti u vrijeme da može učestvovati na Evropskom sportskom olimpijskom festivalu za mlade sportiste (EYOF). Godinama sam slušala starije od sebe kako sa žalom pričaju o sjajnim godinama Sarajevske olimpijade i kako im oči sjaje kad se prisjećaju kako su volontirali, pomagali, kao jedno disali, pa i učestvovali u tom događaju kao takmičari. Bilo mi je drago zbog njih, ali sam se osjećala hendikepirano, uskraćeno za jedno takvo iskustvo, jer su godine moje prve mladosti obilježili uglavnom sukobi. Jednostavno nisam mogla zamisliti situaciju kad je sve uredu i kad je jedino bilo bitno da padne snijeg i da Igre prođu u najboljem redu. Snijeg je pao i sve je bilo kao u bajci.

Sve o čemu smo slušali

Kad su Sarajevo i Istočno Sarajevo dobili organizaciju EYOF-a, kroz mene su prošli trnci, beskrajna sreća da će i moja generacija, ipak, moći doživjeti ono o čemu smo toliko slušali. Bila sam jako ponosna na Senahida Godinjaka, čovjeka s kojim sam dijelila Ironman 70.3 stazu u Zell am Seeu, direktora ove manifestacije i sve ljude oko njega, prave Ironmane, koji su izdržali dvije godine maltretiranja i velikih borbi da ujedine i Sarajevo i Istočno Sarajevo kako bi uopće bilo moguće održati ovaj veliki događaj. Kad sam dobila poziv da se ispred svoje grupe trkača i triatlonaca „Trčanje i to“ pridružim letu na relaciji Sarajevo – Banja Luka – Sarajevo i da budem dio ekipe koja ide po olimpijski plamen u Banja Luku, gdje je plamen stigao iz Rima, mojoj sreći zaista nije bilo kraja.

Okupili smo se u 11 sati na Sarajevskom aerodromu, mnogi volonteri i ljudi koji su uložili dio sebe te mnoge poznate ličnosti iz javnog i kulturnog života BiH, prošli kontrolu i izašli van aerodroma. Kad sam vidjela Groodvy FlyBosnia avion, nisam krila oduševljenje da je i to bilo moguće napraviti. Konačno opet imamo svoju aviokompaniju i ulazimo u Airbus 390, prekrasan novi avion sa skoro netaknutim sjedištima i opremom. To je bio već drugi razlog ovog dana da budem zaista ponosna na svoju Bosnu i Hercegovinu. Malo me brinuo narandžasti alarm i veliki vjetrovi, zbog kojih je taj let zamalo bio odgođen, ali nisam htjela propustiti da budem dio ovog historijskog momenta. Stisnula sam zube i kud svi… tu i mali Mujo. Polijetanje je, očekivano, bilo vrlo turbulentno, ali čim smo se izdigli iznad oblaka, avion se ustabilio. Slijetanje u Banja Luku bilo je neočekivano lagano.

Osmijeh na svakom koraku

Tamo su nas na aerodromu dočekali kao najmilije goste. Dobrodošlica i osmijeh na svakom koraku, a onda zakuska i piće dobrodošlice s pogledom na najljepši, Groddvy avion, simbol jedinstva u ovim sjajnim danima. Nakon kraćeg čekanja, u prostoriju je s olimpijskim plamenom ušao gradonačelnik Sarajeva, gospodin Abdulah Skaka, koji je pozdravio prisutne i održao kratki govor, poželivši da plamen mira gori zauvijek i kratko se našalivši da bi nas ponudio zakuskom, ali da smo mi to već obavili. Vrlo brzo najavljen je povratak za Sarajevo i skoro polijetanje, odmah nakon što se upakuje plamen, koji je u avionu imao poseban tretman i transport.

Čujemo preko organizatora da na Sarajevskom aerodromu čeka jako puno ljudi koji su došli dočekati goste i plamen. Let je trajao otprilike 25 minuta i onda opet dramatični rollercoaster i slijetanje u Sarajevo kroz jaki vjetar. Slijetanje je uskoro zaboravljeno, a sada ćete čuti i zašto. Na pisti su čekala dva vatrogasna kamiona. Kad je avion sletio i krenuo da se parkira, a ti kamioni poprskali su ga s obje strane velikim mlazovima – za sreću i dobrodošlicu. Doživljaj iznutra bio je prekrasan i koliko god to bio simboličan potez, ja sam se osjećala jako sretnom što sam dio te ceremonije. Pauza, parkiranje stepenica, steranje crvenog tepiha, redanje počasne garde, beskrajno mnogo ljudi u plavim jaknama, a onda lagano paljenje plamena i izlazak iz aviona.

Olimpijski plamen je stigao u Sarajevo. Došao je u avionu s rajom, jer kad je raja super – onda nije bitno je li iz Sarajeva ili Istočnog Sarajeva. Što bi rekla EYOF-ova pjesma, nek ovi dani vječno traju, za sport, za ljubav i pravu raju.

Izvor: Al Jazeera

Nudžejma Softić