Evropski bard iz vojvođanske ravnice

Nikome kasnije neće bolje pristajati prefiks "gospodin" kao gospodinu Boškovu (EPA)

Piše: Vedat Spahović

Otišao je i Vujadin Boškov u svojoj 83. godini. Sahranjen je u rodnom Begeču. Tu mu je korijen, ali je bio prvi jugoslovenski igrač kome je dozvoljeno da svoj talenat fudbalskog šarmera proda Europi.

Nikome kasnije neće bolje pristajati prefiks “gospodin” kao gospodinu Boškovu. Za njim se nije moglo, ni trebalo, trčati onako, novinarski. Dolazio je samo kad je imao šta da kaže.

Sjećam ga se kao legende Sampdorije, koju je kao čudesni trenerski maestro odveo do Serie A titule 1991. i finala Kupa Europe. U Italiji su ga, kažu analitičari, zbog stila i osebujnosti, u najjačoj europskoj ligi devedesetih doživljavali kao šampiona svih Italijana, ne samo Sampdorije, osim navijača lokalne Genoe.

Potom mi je u pamćenju kada je sa Real Madridom 1979/80. osvojio titulu. U vrijeme kada se na listu trenera kraljevskog Reala dolazilo samo sa pet prsta jedne ruke najboljih svjetskih trenera.

Vujadin Boškov je razvijao temelje holandske nogometne škole, obogaćivao tu najbolju svjetsku radionicu pravljenja fudbalera filozofijom generacije olimpijske srebrene Jugoslavije iz 1952. Zvao se to “duševan” nogomet, “do noge”, pun talenta i trika.

U timu bilećkih rezervista

Nije bio govornik Miljanićevog tipa, njegove su riječi da su bez discipline ne samo nogomet nego i život – nedopustivi, ako je uopšte ikada i filozofirao.

Boškov je plijenio nogometnom demistifikacijom.

“Bog određuje kada će lopta u mrežu.”

“Igra ne završava nikad prije posljednjeg studijskog zvižduka.”

“Gullit liči na jelena iz šume dok iz svlačionice dolazi na teren.”

Nije lako ni sa internetskim Google mašinama izbiti na teren vrijeme u kome je Boškov odigravao za Vojvodinu 512 utakmica. Oni stariji će se lakše prisjetiti njegovih 57 puta u dresu sa državnim grbom. Država se zvala Jugoslavija.

U toj su državi nekom čudnom selekcijom gdje će ko služiti vojni rok vlasti za Boškova i, recimo, Šekularca određivali Bileću, sa “zloglasnom”, napornom, kažnjeničkom Školom rezervnih oficira.

Nijedna europska slika trenera Boškova, ni Boškova igrača, reprezentativca Jugoslavije, nikad se nije uspjela porediti sa mojom dječačkom slikom Vujketa u timu Škole rezervista iz Bileće protiv susjednog trebinjskog tima, mog Leotara. Kad bi se samo moglo živjeti lakoćom kojom je on nosio
loptu…

Polufinale Lige Prvaka u Minhenu imalo je taj očekivani tužni otklon opraštanja od Tita Vilanove. Nemilosrdnost vremena koje trči, kad su se na Allianzu pojavile dvije slike, jedna Vilanove a druga Boškova, mnoge je u toj jednominutnoj šutnji ostavila da prebire po sjećanjima na onog mnogo starijeg.

Ni slika ni njegov nogometni rukopis ne mogu nestati iz sjećanja modernih stvaralaca ove igre, tek eventualno iz glava onih mlađih, koji Real Ronalda ne umiju spajati sa Realom Vujadina Boškova.

Izvor: Al Jazeera