Oglasi

Epidemija u velikim zalogajima

Jedan od četiri Britanca je gojazan, gojaznost košta državu četiri milijarde funti godišnje, a dijabetičari su pošteđeni plaćanja lijekova.
Britanci su u prosjeku deblji i po 19 kilograma nego prije 50 godinaAP - Ilustracija

Piše: Vedat Spahović

LONDON -  U Velikoj Britaniji oboljeli od raka plaćaju lijekove. Dijabetičari su tog troška pošteđeni. Ništa britansko zdravstvo ne košta više od epidemije dijabetičara.

Zašto su im onda recepti besplatni?

Bolest koju mnogi nazivaju "tihim ubicom" nije sama po sebi zaslužila tu besplatnost.

Državna blagajna počinje da curi kad šećer načne srčane sudove, povisi pritisak, ugrozi oči i stopala, napravi niz drugih zdravstvenih problema, uključujući i depresivna oboljenja, za koja se po nekim pokazateljima propisuje i najveći broj medikamenata.

Dakle, bolje je spriječiti nego liječiti. Otuda i podstrek besplatnog recepta dijabetičarima.

Odakle epidemija dijabetičara, naravno ne samo na ovom britanskom Ostrvu, nego u cijelom svijetu?

Uloga američke hrane

Od gojaznosti, prije svega. Samo gojaznost košta Veliku Britaniju četiri milijarde funti godišnje.

Dvije trećine odraslih Britanaca su preko svoje težine ili takozvanog BMI indeksa (proporcija kilaže i visine). A jedan od četiri Britanca je gojazan.

Gojaznost postaje jedan od najvećih neprijatelja britanskog zdravstvenog sustava. Gojazni su skloniji dijabetesu, a mnogi dobiju i srčani, ili moždani udar.

Zašto su Britanci, prema pokazateljima stručnih medicinskih časopisa, u prosjeku deblji i po 19 kilograma nego prije 50 godina? Gdje je to odlutala poslovična engleska umjerenost i suzdržanost i kad je ishrana u pitanju?

Čuveni britanski novinar i analitičar Jacques Peretti se upravo ovih dana bavi tim problemom koji je serijalizovan na BBC-ju. On se već u prvoj epizodi pozabavio takozvanim specijalnim odnosima Britanije i Amerike, gdje se "veliki prekookeanski brat" okrivljuje i za britansku epidemiju gojaznosti.

Peretti se u svojim storijama bavi Amerikom iz vremena Nixona, sedamdesetih prošlog vijeka, pod naslovom "Čovjek koji nas je udebljao".

Nixona se manje tiče naslov, tek u mjeri u kojoj je on postavio za ministra poljoprivrede Earla Butza, akademika koji je i od malih farmi zahtijevao hiperprodukciju hrane, žitarica, a naročito kukuruza.

Nastale su gigantske proizvođačke firme u super veličinama proizvodnje i profita i jeftinoće, za koju će u jednakoj mjeri biti zahvalne glasačke mašine domaćica, koje su prije pojeftinjenja hrane bili opasnija protestna mašina Nixonu od protivnika Vijetnama, te farmeri i ogladnjeli.

Nema lagodnijeg posla od onoga kada se za sve krivi Amerika.

Manje masnoće, više šećera

No, i mnogi drugi poznavaoci gojaznosti kao epidemijske bolesti suvremenog društva, slažu se s Perettijevim nalazima.

Njegovim programom je tek počela da defiluje čitava paleta nutricionista, bivših marketing inspiratora ogromnih zarada na osnovu super povećavanja dnevnih obroka. Prvaci toga su u McDonald'su, Burger Kingu, Coca-Coli.

U početku je bilo - što masnije, to ukusnije.

Kad je masnoća okrivljena za sva zla novonastalih bolesti, uslovljenih gojaznošću, prešlo se, to dokumenuje i Perettijev sugovornik Dr Robert Lustig, na novi trik stoljeća. Na takozvanu "hranu sa umanjenom masnoćom".

Čime je zadržan ukus u tim novim pakovanjima gojaznosti i bolesti?

Pa, šećerom. Ta nova hrana je sada sa manje masnoća, ali više šećera, a profiti su se udeseterostručili.

Moderna nutricionistika najvećim štosem prošlog i ovog vijeka smatra čak zamjenu tog istog skupog šećera, naročito u lakim pićima, kukuruznim otpadnim uljem, koje je neuporedivo jeftiniji nusproizvod.

Tu su neki od glavnih odgovora i britanskoj gojaznosti.

Prije nešto više od 10 godina ovdje su pisana specijalna slova i upozorenja da se prije svega djeca zaštite od trovanja šećerima i kukuruznim uljima, ali se cijeli proces odvija nedosljedno i mukotrpno.

Što se tiče medicinske prakse i porodičnih doktorskih ordinacija, one kampanjski pokušavaju, barem u Londonu, nametnuti pravila, da neće dobiti njegu oni koji se ne pridržavaju prekida pušenja, odnosno smanjenja kilaže.

Taj je problem gotovo dnevna medijska tema u Velikoj Britaniji. Rezultati pritiska na pacijente koji ništa ne čine da pomognu prvo sebi, pa onda i državi, su minorni.

Jedan od hvale vrijednih pokušaja, mimo ljekarskih ordinacija, koje su često pretrpane i spore da reaguju, su savjeti koje običan Britanac može dobiti u apotekama.

No, da ne budu za sve krivi Amerikanci, evo i naziva najpopularnijeg britanskog specijaliteta: Fish and chips - masno pohovana riba u starom ulju i prženi krompir iz tog, ili još goreg ulja.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.