Još jedna školska godina se bliži kraju, koja je nedavno kod nas blago protresla Majevicu. Naime, Tuzla je, geografskim rječnikom rečeno, smještena na obroncima planine Majevice, koja i nije neka znamenita planina i tako je doživljavamo sve dok nam u nju neko ne dirne.
Još bliže Majevici je gradić Kalesija, koji je do rata bio poznat po zvucima izvorne muzike, no kasnije ga je recimo, proslavio bivši načelnik općine (R.O.) koji je, u fer i trasnparentnoj konkursnoj proceduri, za svoju najbližu saradnicu imenovao svoju suprugu. Njeni radni zadaci u kabinetu su bili da se načelniku nađe pri ruci, da uskladi košulju s odijelom, odlično je znala kad ide kafa, kad rakija, kad burek… Na brojna novinarska pitanja o tome kako komentariše taj izraziti sukob interesa, načelnik bi odgovarao: „da zaista ne shvata u čemu je problem, jer on naprosto i ne zna niti jednu drugu osobu koja bi ove poslove bolje od nje obavljala!“ Što jest’ jest’.
Aktuelna afera u srednjoškolskom centru, malo je bacila u sjenu gore navedeno. Naime, izvjesni profesor Seid K., priveden je i pritvoren zbog činjenice da je naplaćivao prolaznu ocjenu, dakle za zaključenu dvojku po predmetu uredno je imao tarifu od sto maraka, a u težim slučajevima dvjesto! Pošto se ovo raščulo, neko je prijavio i naš Seid je priveden, da li s lisicama na rukama li ne, uglavnom pritvoren! Profesor Seid je bestidno i zazorno na dvicu stavio cijenu. On nije usmjeravo svoj trud ka tome da nametne neku vrijednost, da pruži dvojke vrijedno znanje. Ne, on je sve uprostio i zato smo ljuti.
‘Idi kući i nauči’
A ja sam odrasla u rudarskom komšiluku, u Tušnju, u blizini stadiona Slobode. Puno je bilo djece i tada, komšijskih mangupa, budućih fudbalera, rudara, kojima nije baš išla matematika, recimo. Naš komšiluk su protresale navijačke pjesme u vrijeme slavnih Slobodnih trijumfa: „Lica, Meske, Šećere!“, (proslavljeni Slobodini fudbaleri: Mulaosmanović, Kovačević, Šećerbegović), grmio je Tušanj i zaglušivao piske parne lokomotive koja je odvozila kamenu so iz rudnika.
Kad nema utakmica, čula se samo lokomotiva i vrisak dječaka, koji su mahali knjigama na kraju godine, utrčavali svojim majkama u dvorište i vikali: „Mama, mama, dvica, dvica iz matematike!!!“ A mama bi ponosno grlila svog sina, u nadi da je on neki budući novi Šećerbegović i govorila: Bravo sine, dvica k'o Majevica!! I teško bi bilo opisati kolika je Majevica tada bila u majčinim riječima i sinovom osmijehu. Nakon toga, cijelo ljeto ti dječaci nisu skidali kopačke i cijele dane su provodili na Slobodinom pomoćnom stadionu.
A na fakultetu sam imala profesora, kojem bi studenti poturali index i govorlili: „Profesore, može li šestica, molim vas.“ On bi odgovarao: „Šestice dajem samo onima za koje intervenišu amidžići i tečići, a za tebe znam da možeš puno bolje. Nego idi kući i nauči za veću ocjenu pa dođi ponovo. Možeš ti za sedam, osam sigurno, a šesticu svakako poklanjam!“
Naopako kao slana Plazma
Što bi rekla moja drugarica: „Sve je krenulo naopako kao, na primjer, kao slana plazma i čoko smoki“. Pa i ovo s ocjenjivanjem. Sad desetke dobijaju ovi za koje intervenišu amidžići i tečići, a za znanje šestica! No, šestica je u zapravo dvica, a dvica je k'o Majevica!
I za tu dvicu, veliku k'o Majevica, Seid se dosjetio da uzima stoju. No svjesni smo svi da živimo u okruženju gdje mnogi uzeše milion, za neku uslugu Majevice nedovoljno vrijednu. I da niko ne odgovara za to, i da su privođenja postala pučke veselice, nek se raja ima čime zabaviti. Kažu da je to kod nas kao sportski ribolov: „Uhvatiš, slikaš i pustiš!“
Otprilike ovako je to Dostojevski definisao: Postoje krađe iz niskih i visokih pobuda. Krađa iz niskih pobuda je kad siromah ukrade kokoš da bi jeo. A krađa iz visokih pobuda je kad, recimo, pronevjeriš državnu kasu i uzmeš milion. E za krađu iz niskih pobuda se odgovara i robija, no za ovu drugu ne, jer je se podvede pod uzvišen čin i namjeru!
Ipak, naš je Seid uredno priveden. I mi smo jako ljuti. Jer su pobude bile niske, a znamo da gladan nije bio. I puno ja pradoksa u svemu. Znamo da je puna zemlja ovih sa visokim pobudama, a da se kola uvijek lome na malim. No zašto mi, koji živimo podno Majevice tražimo da odgovara Seid, da leži i robija, jeste samo zato što nam je Majevicu devalvirao. Jer mogu nama drugi da kažu: pa i nije neka planina ta Majevica, nit skijalište, nit motelčić, nit šetalište niste uspjeli naparaviti za ovolike godine. I sve je tako. Al ne podnosimo da u nju neko dirne, jer ona je nama naša i dobra i u pjesmi joj se brda plave. Majevica je velika kao dječija dvica i majčina radost i zato Seidu nema oprosta. Jer od kad je svijeta i školovanja, dvicom se nije trgovalo, nju su pravi profesori uvijek poklanjali.
Znam da sad govore mnogi: „Ma nije to samo u Kalesiji, ima toga koliko hoćeš, i u Bihaću, Zenici, Livnu, Sarajevu…“ Znamo svi da ima, al’ kod vas se ne rimuje…
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera