Oglasi

Dubioza naših života

Pjesme pobune protiv ovdašnjih, regionalnih i globalnih idiotarija, laži, zaglupljivanja, privida, manipulacija, indoktrinacija, plemenskog ludila.
Njihova energija na koncertima je zarazna i, čini se, neiscrpna - jer nije pozerskaDubioza Kolektiv / Facebook

Iz neprepričljive tame i strave rata izronili smo blijedi, gladni, prerano odrasli i prebrzo ostarili. I kao sprženi hladnim vatrama straha, patnje i smrti.

Imali smo šesnaest, osamnaest, dvadeset godina. Žedni i željni svega što je davalo ili obećavalo toplinu, svjetlo, sigurnost. Smrtonosna grmljavina granata i svakodnevno umiranje i jedva moguće preživljavanje, u meni su doživotno okamenili grumen leda.  Zima i hladnoća me i danas podsjećaju na rat i smrt.

Zimske radosti, ushićenja vlastite djece u snježnoj bajci, gledam sa sigurne udaljenosti i sa zebnjom. U ovom hladnom decembru, postojim u današnjici, kao majka djevojčice u osnovnoj i dječaka u srednjoj školi. Žena u ranim srednjim godinama. Ali sam i ratno i poratno dijete, u vrtlozima puberteta i adolescencije...

U tim poratnim, sivim i siromašnim danima, radili smo na radijskim stanicama Studio 99, Studentski eFM, radio FERN - bili su to ovdašnji pandani beogradskom B92, zagrebačkoj 101-ici. Radili smo protiv bljuvanja mržnje, sljepila plemenskog šovinizma, mraka koji je ratnu tamu htio produžiti u vječnu balkansku noć.

Promiču mi imena i lica Zdravka Grebe, Mladena Vlaškog, Nikolete Milašević, Lejle Omeragić-Ćatić, Mime Šahinpašića, Igora Lončarevića, Nermina Zorlaka, Faide Rahmanović, Nidžare Ahmetašević, Slobodana Maksimovića, Kristijana Ivelića, Elvira Cibre, Dine Ćatovića, Zorana Ćatića, Armina Ibrahimpašića...

Zlo rata nastavilo nas je uzimati

Posljednji radio na kojem je bila većina pobrojanih, i posljednji radijski pokušaj neovisnog novinarstva, bio je Studentski Efm radio, smješten u kasarni Maršal Tito, današnjem univerzitetskom Kampusu. U prvoj sobici desno bio je kutak Adija Lukovca, Brane Jakubovića, Vedrana Mujagića i Adnana Zilića. Tu su rodjeni Adi & Ornamenti.

Tamo su pisali i komponovali, uvježbavali, prekrajali svoje prve pjesme - PWS - Post War Sound. Sve nas na eFM-u ta je predivna muzika pratila, očaravala, ispunjavala. Bila je savršen muzički odjek i nadogradnja naše novinarske i svakodnevne životne želje - oduprijeti se, makar naizgled naivno i beznadežno, rugobi, zlu, mržnji i posmrtnoj praznini poratne stvarnosti. Oduprijeti se kreacijom, ljepotom, stvaranjem - nakon svih razaranja oko nas i u nama.

Ali zlo rata nastavilo nas je uzimati i u poslijeratnom prividu običnoga života. Otišao je Adi Lukovac. Još jedna neshvatljiva smrt zaledila nas je u očajničkoj borbi za povratak u život i iznalaženje smisla. Ornamenti prestaju postojati. I nakon Adijeve smrti, još jednom kreću iz početka. Adnan Zilić odlazi u vode audio i video produkcije, Brano i Vedran, s nekoliko momaka iz zeničkog Gluhog doba, stvaraju Dubiozu kolektiv. U prvim godinama, s njima je lijepa Zeničanka, još ljepšeg glasa, kao rođena za stage, Adisa. Gdje li je ona sada?

Od nekorumpiranog, nezavisnog novinarstva u eteru danas nije ostalo gotovo ništa. Radijske stanice su ovovremena verzija prastarih jukeboxova. Kompjuteri s beskonačnim brojem songova prikopčani na radijsku frekvenciju...

Dubioza kolektiv, međutim, raste, sazrijeva, neprestano snima nove albume, putuje širom svijeta... Ne posustaju i ne odustaju. Moji su vršnjaci, u ranim srednjim, poput mene, s djecom i u svakodnevnim ovdašnjim labirintima i dubiozama. Nisu se komercijalizirali, nisu potonuli ravno do dna, niti snimili bezbroj ispraznih pjesama za pune džepove.

Igrajući se, lucidno, na momente urnebesno, sa svim mogućim muzičkim žanrovima, ispisali su cijele zbirke socijalno angažovanih pjesama. To su pjesme pobune protiv ovdašnjih, regionalnih i globalnih idiotarija, laži, zaglupljivanja, privida, manipulacija, indoktrinacija, plemenskog ludila.

To su budnice za uspavane savjesti i svijesti kolektiviteta i pojedinaca koje vegetiraju u dubokoj i neshvatljivoj hibernaciji barem zadnjih 27 godina.

Alternativna verzija nas samih

Poigravajući se sa konvencijama hitoidnih muzičkih stilova, traženih i prepoznatljivih lokalno ili globalno, u neodoljivoj ambalaži, ponudili su „teške sadržaje“- kritike, raskrinkavanja, revolucionarno buntovništvo s razlogom, ironijski odmak od kolektivne svijesti i svih dubioza i laži koje ta ne-svijest gomile nameće.

Dubioza kolektiv stvorili su mladi ljudi koji se, uprkos pretrpljenoj patnji, smrtima, nasilju, nisu dali svrstati u huškačke tabore onih koji prizivaju vječni rat svih protiv svih, do istrebljenja.

Njihova energija na koncertima je zarazna i, čini se, neiscrpna - jer nije pozerska. Iskrena je i još uvijek spremna na otpor, san, nepotkupljivost, dostojanstvo i nadu.

Dubioza kolektiv nam nudi alternativnu verziju nas samih, iz nekog paralelnog univerzuma - oni su ta bolja verzija nas, koji baš ovdje uspijevaju živjeti od svog rada, uz to stvarajući dobro za sve druge oko sebe.

U toj verziji i varijanti, mi, poput Dubioze, odlazimo samo da bi se vratili - kako to čine oni, nakon evropskih i svjetskih turneja.

I ne odustajemo, ne prepuštamo se crnom potopu sveopćih jadikovki, pesimizma i predaje - pred samo naizgled nepromjenjivom - dubiozom naših života.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.