Oglasi

Društvo tempiranih bombi

Odlazak psihologu ili psihijatru je još tabu tema za kojom se poseže tek kada zagusti, odnosno kada splet okolnosti na to primora.
Pita li se društvo, koje traume oblikuju ubice?Arhiva

Danima su ljudi širom Bosne i Hercegovine strepili od Edina Gačića koji je, nakon svirepog ubistva trgovca u Podorašcu kod Konjica, bio u bijegu te uskoro života lišio i policijskog službenika u Suhodolu. Činilo se da se, barem na društvenim mrežama, situacija bespotrebno i ishitreno „napuhava“. Kružile su svakojake dezinformacije, lažne dojave, ekskluzivni detalji o kretanju, tada osumnjičenog… Kažem, činilo se.

Međutim, stanje na terenu, među običnim smrtnicima, bilo je još konfuznije. Čak je i među djecom po osnovnim školama centralna tema bio Gačić i vijesti o potrazi za njim. Određeni broj roditelja čak nije dopuštao djeci da pohađaju školu „dok se sve ne riješi“, a vrata mnogih privatnih domova, mimo uobičajenog, i danju su se zaključavala. Bilo je i onih koji su se pribojavali da bi bjegunac mogao izbiti na neku od olimpijskih planina i svojim sumanutim razmišljanjem i djelovanjem uprskati i ono čime se naš glavni grad, nakon toliko vremena ponovo diči i ispunjava stupce medija diljem svijeta – EYOF.

Ključ u bravu i strepi!

I, konačno, u utorak, 12.februara, sve se riješilo. Otprilike u vrijeme dženaze ubijenom policajcu, ubijen je i Gačić. Međutim, je li se sve zaista riješilo?

Jasno, narod je odahnuo, kuće su opet otključane, a djeca komotnije idu u školu. Još uvijek se priča o slučaju Gačić, i pričat će se, barem izvjesno vrijeme, a onda će se sve vratiti u staru kolotečinu. Do neke druge prilike, da ne kažem, do nekog novog Gačića. A, ima ih, nažalost, i više nego što možemo pretpostaviti.

Po nekim stručnim analizama i zapažanjima, jedna četvrtina stoljeća je sasvim dovoljan i, moglo bi se reći, optimalan period za „odmrzavanja“ svih mogućih trauma, psihoza i ostalih nus pojava koje za sobom ostavi jedan rat.

Pridoda li se tome sveukupna situacija u Bosni i Hercegovini, besperspektivnost, nepravda i cjelokupan ambijent beznađa i očaja koji se, ciljano ili ne, svakodnevno potencira i nameće, otvara se čitav niz pitanja i hipotetičkih situacija s kojima bismo se, kao društvo, mogli suočiti.

Generalno, kakvo je stanje duha u narodu?

Libimo li se potražiti stručnu psihijatrijsku pomoć?

Bože zdravlja i sreće!

Ovo bi mogla biti dva krucijalna pitanja iz kojih bi se, opet, moglo izvući desetine i stotine drugih. Zasigurno, Edin Gačić nije slika stanja duha u narodu. Međutim, sigurno je i to da je Edin Gačić produkt stanja tog istog duha. A o kakvom stanju se radi možda najiluzornije svjedoče podaci o milionima konvertibilnih maraka koje građani ove zemlje na godišnjem nivou troše na raznorazne antidepresive i sredstva za smirenje tog istog duha.

Privatni biznis, kakav god on bio, možda i nema uvjete da bude razvijen; poduzetništvo, bez obzira na ideju i kreativnost, ne mora nužno uspjeti; ideja, koliko god progresivna i unosna bila, ne mora se nužno realizovati; ljudi od akcije i, općenito, pojedinci kao najjači resursi svugdje u svijetu, ovdje ne moraju biti prepoznati i podržani. Za sve ovo usput će biti niz barijera, što birokratskih, što sociopatskih, kako bi epilog bio uobičajeni – još jedna promašena investicija. Ipak, investicija koja teško može biti promašena je, recimo, apoteka. Dakako, i kladionica. U šali se može čuti kako smo oduvijek govorili „Bože zdravlja i sreće!“, pa nam, otuda, kladionice i apoteke dođu kao odgovor na višestoljetne molitve. Odgovor koji uveliko oslikava stanje duha.

Takvom stanju uveliko doprinosi i činjenica da je vrlo malo ovdašnjih ljudi spremno tražiti stručnu pomoć. Odlazak psihologu ili psihijatru je još uvijek tabu tema za kojom se poseže tek kada zagusti, odnosno kada splet okolnosti na to primora.

Lakše je i jednostavnije – a mora se priznati da zaista i jeste – namjesto potezanja po ordinacijama i suočavanja sa prijekim pogledima ljudi, posegnuti za leksilijumima, apaurinima i drugim općepoznatim medikamentima. Čim više zagusti – povećaj dozu, i eto veselja. Bolje je i tako nego da te svijet vidi kod psihijatra i kaže da si puk'o! a kad se stvarno desi „puknuće“, e onda imamo slučaj Gačić.

Onda će se javljati svi silni svjedoci devijantnog ponašanja osobe koja je pukla i tražiti svi mogući propusti nadležnih institucija. I onda će opet sve ići ukrug, kao i u slučaju Gačić. Ostaje nepoznato šta bi se desilo da je, kojim slučajem, Edin Gačić uhvaćen živ. Pretpostavka je da bi uslijedio sudski postupak, utvrđivanje i izdržavanje kazne i – opet sloboda.

Google ili stručna pomoć?

Pravo pitanje je: Šta sa potencijalnim gačićima? A ima ih. U svakom selu, ulici, mahali, sokaku… Ima ih na svakom koraku. Hodaju kao tempirane bombe. Samo je pitanje poteza i trenutka kada se mogu aktivirati. Pozovi ga još koji put na reviziju, ukini mu ili smanji invalidninu, odbij ga na dodjeli donacija, odbij mu dijete na konkursu samo zato što on nije neko, pričaj mu o ratu iako si o njemu samo slušao iz sigurnog podruma, nabij mu na nos za koga je glasao, reci mu kako svako ko hoće raditi, ima posla… Mnogo je ovakvih detalja, a svaki od njih može potencijalno rezultirati rukom na detonatoru, a o posljedicama bi se moglo samo nagađati.

Ipak, kako ni ovaj tekst ne bi prerastao u isprazno mlaćenje slame i bavljenje posljedicama, valja potražiti rješenje. Za početak, lijek se ne traži na Googleu nego kod stručne osobe, a po svim zakonima, i ljudskim i božanskim, lijek se mora tražiti. Nije sramota potražiti pomoć ljekara. Zapravo, onaj ko to smatra sramotom, nanosi štetu, ili sebi, ili drugome.

Nerijetko i sebi i drugome.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.