Donacije nas čine lijenima

Mještani Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i ostalih mjesta u koje su se vratili Bošnjaci ne trebaju donacije, jer ih to čini lijenim i stvara razdor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Ahmed Hrustanović

Kakav je život nas povratnika, slabo zna ko nije malo duže vremena  boravio u povratničkim mjestima. Sa kakvim problemima i iskušenjima se susreću svakodnevno povratnici to samo oni znaju.

Ipak, i pored svih problema, povratnicima nigdje nije ljepše nego na svom kućnom pragu. Teško da bi savjestan povratnik mijenjao svoju kuću za stan u bilo kojem gradu, jer on ne voli skučene prostore, gužve, nečist zrak i galamu.

Ime povratnici smo dobili, a nije nam to ime. Isto kao što nam nije bilo ni ime dok su nas zvali izbjeglice. Mi nismo bili izbjegli niti pobjegli. Mi smo otjerani, protjerani, poubijani.

Normalno je da ćeš na sve moguće načine nastojati da se spasiš nečijeg javašluka, ludila i zločina, nećeš čekati da te ubiju, a da se ne suprotstaviš ili pobjegneš tamo gdje te ne mogu stići.

Kada su ljudi pobjegli tamo gdje ih zločinci nisu mogli stići, dobili su naziv izbjeglice. Kao da danas ljudi sa Bliskog istoka izbjegavaju svoju domovinu samo zato što im se ona ne sviđa ili da će im ovamo u Evropi biti bolje. Ne, nego bježe od nečijeg ludila, a ni sami  ne znaju od čijeg i ko ga tamo u njihove domove posla, da li oni kojima hrle?

Povratak na ognjišta

Kada se moglo, pet ili šest godina nakon genocida, počeli smo da se vraćamo.

Nismo mi povratnici sada, to smo bili u trenutku dok smo se vraćali u svoja  uništena sela i gradove. Sada smo starosjedioci, kao što smo uvijek bili. Nije baš umjesno da se čitav svoj život zovemo povratnicima.

Starosjediocima u Srebrenici ne trebaju više paketi pomoći, tipa brašno, šećer, ulje ili sol. Neko će reći kako je to moguće? Možda da ima porodica, na prste jedne ruke ne bi stale, koje su istinski za takvu vrstu pomoći.

Starosjediocima u Srebrenici ne trebaju donacije za porušene kuće, jer većina već napravljenih kuća stoji sama zaključana najveći dio dana u godini.

Mještanima Srebrenice ne trebaju sažaljenja i jadikovanja na njihov račun. Postoji stara izreka kod nas koja kaže da je bolje da nas kritikuju nego da govore: „Jadan li je…“

Mještani Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i ostalih mjesta u koje su se vratili Bošnjaci ne trebaju donacije, jer ih to čini lijenim i stvara razdor među njima. Vrlo često ćete čuti da ljudi govore kako su nas ove donacije i paketi zavadili, pa ne pričamo jedan s drugim.

Mještanima Srebrenice i svih ostalih mjesta ne treba ništa. Imamo više nego mnogi drugi. Nama fali zajedništva, sloge i potpomaganja. Fali nam da se družimo jedan s drugim, da kao na stari vakat odemo u žetalice, komapače, da iz jedne šerpe grah jedemo i da se veselimo što neki naš komšija ima više od nas, a ne da proklinjemo kako je dobio više nego ja ili neko drugi.

U Srebrenici ima mnogo uspješnih Bošnjaka, koji nisu prodali svoje traktore, freze i plastenike, koji se bore, rade i glavu ne dižu od posla. Takvima treba pomoći da prošire svoje biznise.

Ekonomski projekti

Nama trebaju ekonomski projekti koji će jačati već malo jačeg, a onaj ko do sada nije ojačao u proteklih deset godina od njega nema ništa. Nikad i neće biti ekonomski jak, jer je je navikao na gibiru (tako se u ratu zvala humanitarna pomoć). Ista ta gibira počela nas je zavađati čim je stigla tih ratnih dana, jer je bio ugrožen ko nije, a nije bio ugrožen onaj koje je zaista bio.

Sjećam se da smo tada kao djeca pjevali za nas nerazumljivu pjesmicu: “Izbjeglice  vire, čekaju gibire, kad gibiru dobiju hoće da se pobiju.“ A pošto smo mi bili tada izbjeglice, mi smo na kraju dodali: “A mještani laju da i njima daju.“

To je prvi dokaz da nas je humanitarna uništila, dokrajčila, ulijenila i onesposobila.

U Podrinju nam treba stručna pomoć i pravna pomoć da se izborimo protiv svakodnevnih neosnovanih tužbi za razna nedjela koja nam se stavljaju na teret. Neki dan razgovaram sa čovjekom koji kaže kako već treći put treba da ide na sud jer ga se tereti za neovlašten promet i proizvodnju eksplozivnih naprava i naoružanja.

Bez ikakvih dokaza i uz nekoliko namještenih svjedoka pred sudom u Republici  Srpskoj sam Bošnjak, mještanin, izbjeglica ili povratnik, kako hoćete, staje da se brani i nije ga strah. Naravno da ga nije strah, jer nema šta mu se dokazati.

Časni sud će biti častan, ili će možda pronaći načina da diskriminaciju (sporna odluka VSTV-a za hidžab) pravda nekakvim normama i pravilima službe. Treba biti optimista i reći “dobro je dok ga nije strah, ne bi bilo dobro da ga je strah da mu se neće šta podmetnuti, toga se on boji”. Ne boji se policije što se krije po šumama oko njegova sela i po vas cijeli dan ga špijunira. Špijunira ga dok čuva ovce ili sadi luk, da ne bi usadio kakav eksplozivni, ili čuvao kakvu ovcu samoubicu.

Prihvatili su Bošnjaci Republiku u kojoj je sam naziv po njih diskriminirajući, a vođama Republike Srpske ni to ne odgovora. Njima bi najbolje odgovaralo da Bošnjaka nije tu, i da ih nikada nije ni bilo.

Pomozite, oni koji to zaista žele, Bošnjake u Srebrenici, Bratuncu, Vlasenici, Zvorniku i drugim mjestima tako što će te kupovati njihove proizvode, ekonomski ih jačati. Da se razumijemo, humanitarna i ekonomska pomoć se razlikuju kao nebo i zemlja. Obezbjedite adekvatnog advokata za brojne slučajeve Bošnjaka koji se sami brane na nepristrasnom sudu u Republici Srpskoj.

Izvor: Al Jazeera