DokuFest: Budućnost je stigla u Prizren i namjerava da ostane

Ovdje stranac nije turista već gost (Al Jazeera)

Da Prizren nije tako upečatljiv grad i da šetalište Šadrvan ne stoji tamo gde stoji već vekovima, kao što stoji i džamija Sinan Paše, pa da ih ne nadgleda i dalje iz oštre strmine famozna tvrđava, Kaljaja, ponos cara Dušana i predah za mnoge savremene turiste i meštane, ja bih pomislila da nisam stigla u Prizren, gde se upravo održava filmski festival DokuFest, nego da sam pogrešila prevoz i stigla negde drugde, jer ovih dana Prizren ne liči na sebe.

Ovaj grad u srednjem veku bio je evropska metropola, danas to više nije, ali doživljava pravu metamorfozu, koja je itekako vidljiva tokom trajanja festivala.

Borba protiv crnila

Gužva je kao u London sitiju. More ljudi se izliva po sokačićima, uličicama, ćoškovima i kafićima, kola jedva što se pomiču po par centimetara svakih deset minuta, a ipak vozači kao da to ne primećuju. Nema nikog da trubi, svi izgledaju srećno, iz maltene svakih kola čuje se glasna muzika na sve strane, fale samo u tom pohodu šarene plesačice salse i konfeti iznad njih, ali toga u Prizrenu neće biti, jer ovo nije ni kabare, ni karneval, iako sreća meštana deluje pomalo karnevalski.

DokuFest ove godina ima svoju šesnaestu ediciju, i izgleda s vremenom, prestaje da bude filmski festival, a postaje oruđe otpora prema svemu crnom što se dešava ne samo u Prizrenu, nego i šire. O tome svedoči poruka ovogodišnjeg festivala – “Future is my love” [Budućnost je moja ljubav]. Ovo dokazuju sve delatnosti tima DokuFesta van festivala. Zahvaljujući naporima tima DokuFesta spašen je od propasti bioskop Lumabrdhi, a zahvaljujući predanosti i viziiji organizatora razvija se kosovska kinematografija.

Prema rečima direktora DokuFesta, Erolla Bilibanija, filmovi mladih proizvedeni uz pomoć brižnih mentora pikazani su na 27 svetska, bitna festivala.

Film Home u režiji Daniela Mulloya, čiji je Bilibani producent, dobio je u februaru priznanje prestižne britanske akademije BAFTA, za najbolji kratki film. No nabrojati sve uspehe ekipe DokuFesta je zaista preambiciozno za jedan blog. Ovogodišnji program je toliko bogat projekcijama, debatama, koncertima, radionicama, da je morao da se štampa u vodič, jer ceo sadržaj ne može tehnički da bude smešten u tradicionalan raspored.

DokuFest, osim ambicioznog umetničkog programa, izdvaja se još po nečem drugom, što vrlo često fali drugim manifestacijama tog tipa. A to je osećaj pripadnosti.

Ljubav rađa ljubav

Gosti festivala su zbrinuti na najlepši mogući način ne samo radom fantastičnih, posvećenih i preljubaznih volontera, ali i od strane meštana Prizrena, čak onih koji najverovantije neće da prisustvuju projekcijama i koncertima, ali ipak imaju osećaj da je DokuFest i njihov, te spontano daju maksimum od sebe kako bi gostima bilo što ugodnije.

Ovde stranac nije turista već gost. Nigde nisam srela ljubaznije taksiste (jedan čak je na kraju razgovora odbio da naplati vožnju, a drugi mi je poklonio vino koje sam pravi), srdačnije konobare, koji brinu o maksimalnom ugođaju gosta, da pomisliš da se nalaziš u restoranu sa zvezdicama Mišelina, te ljude na ulici s kojima propričaš par reči, a na kraju čuješ najtopliju dobrodošlicu na svetu i pitanje da li treba neka pomoć, savet, jer ovde je svako srećan što ljudi pristižu u Prizren. Svako želi da bude domaćin.

I zaista nisam još videla domaćine koji toliko uživaju u plodovima svog rada. Direktor festivala, Eroll Bilibani, iako zauzet, iako mu telefon ‘gori’ u rukama, nalazi još energiju da provodi vreme sa gostima do kasnih noćnih sati, u baštama kafića tik uz džamiju Sinan Paše. Sve je opušteno i bez striktnih dogovora. Kad si došao, dobrodošao. Na pitanje kako je ovo sve moguće, kaže: „Ja imam fantastičan tim ljudi, divnih ljudi”. Sve to zvuči kao da je ovaj festival pravljen u nekim normalnim okolnostima, sređenoj zemlji i bez ikakvih prepreka.

Dok sedimo zajedno, prolaznici se spontano pridružuju razgovoru, tako da je za pola sata za sto selo ili otišlo najmanje pet osoba. Niko ne misli da ovo nije njegovo mesto. Osim poznanika, pozdravi se čuju i od slučajnih prolaznika.

U jednom trenutku prišao je čovek koji prodaje telefonske kartice na ulici. „Mnogo smo srećni zbog festivala”, rekao je, osmehnuo se i otišao.

Za neki minut prolaze pored nas i gosti iz Turske, s kojima se Eroll pozdravlja na turskom jeziku.

„Nama je to normalno. Znam turski, ali ne toliko da bih vodio neku dublju konverzaciju”, kaže, kao da sve ovo što se događa, iako jednostavno, nema te dubine, koju bi on želeo da iznese, između ostalog na turskom.

„Ovo je grad u kom žive i Turci i Albanci i drugi, a nekad su bili i Srbi”, objašnjava.

I zaboravlja da Srbi, zahvaljujući DokuFestu dobijaju priliku da se vrate u Prizren na najbolji mogući način. Prošle godine, ljudi su čekali u redovima na projekciju dokumentarnog filma srpskog reditelja, Ognjena Glavonjića, a ove godine čujem kako se planira da montažu jednog od filmova iz produkcije festivala radi najbolja srpska montažerka.

Gužva kao u London citiju, atmosfera kao Buenos Airesu, a sve je to Prizren, koji ne liči na sebe, a možda je on zapravo tek sada grad koji može da diše, jer vraćena mu je mogućnost da bude opet deo Balkana kakvim je uvek bio, pre nego što su došli svi ti strašni vampiri i potvori, koji haraju po regiji… Ali još samo malo, jer budućnost je već stigla na svoje mesto. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera