Piše: Miroslav Filipović
Nedavno sam bio na priredbi u vrtiću koji pohađa moje dijete. Djeca su na radost mama i tata pripremila i izvela predstavu s pjevanjem i plesanjem. Ali – jao! – dogodilo mi se najgore što roditelja u takvoj situaciji može zadesiti.
Baterija mog mobitela bila je prazna, a fotoaparat sam zaboravio ponijeti.
Isprva zarobljen panikom i ljut na sebe što neću uspjeti snimiti djetetov nastup, ubrzo sam shvatio kako se, lišen svojih digitalnih produžetaka, mogu bezbrižno posvetiti uživanju u priredbi i usput, s ponešto oholosti, krajičkom oka promatrati druge roditelje.
Odgođeni užitak
Vidjeh tako njihovu opsesivnu fokusiranost, ali ne na djecu nego na displeje svojih uređaja kojima su ih snimali trudeći se taj dražesni trenutak oteti zaboravu.
Dok su im njihova djeca doslovce pred nosom (mobitelom!) uživo plesala i pjevala, mame i tate tražili su nešto „realnije“, pristojno se naguravajući jedni s drugima kako bi kamerom uhvatili što bolji kut i što puniji kadar nastupa svojih malenih čedâ.
Umjesto da uživaju u stvarnome trenutku, oni su ga, zapiljeni u svoje kamere, pohranili u digitalnu memoriju, odgađajući neposredni užitak i radost za kasnije.
Ludičke trenutke spontanosti žrtvovali su nauštrb tehnološke preciznosti kako bi snimka bila arhivirana za neku buduću prigodu, za bake i djedove i ostalu nenazočnu rodbinu i prijatelje. I za sebe same, tek formalno prisutne!
Slično se, zaključujem, događa i turistima koji mahnito jurcaju svim onim uzbudljivim gradovima i egzotičnim predjelima snimajući se na stotinama fascinantnih mjesta, jedva stižući uživati u njima. Tek kada se vrate s putovanja, vide/shvate gdje su zapravo bili.
Uljuljan spoznajom da sam na vrtićkoj predstavi svojim nehotičnim tehnološkim deficitom zapravo ostvario emocionalni suficit, naknadno priznajem da sam i sâm bio voajerski dekoncentriran.
Jednim okom gledajući svoje dijete i ostale mališane, drugim sam uočavao opsesivnost roditelja kakvoj sam, pukim slučajem, tog puta izmaknuo.
Da sam blagovremeno napunio bateriju mobitela ili ponio fotoaparat, k'o što nisam, sada vjerojatno ne bih filozofirao već razgaljeno „kačio“ fotografije i videoklipiće po društvenim mrežama.
Eto kako trenutak smetenosti, začinjen prstohvatom alchajmera, uspije odškrinuti vrata spoznaje.
Možemo li bez digitalnih produžetaka?
U ovoj prigodi dobro sjeda i anegdota koju je slavni kanadski teoretičar medija Marshall McLuhan još davne 1964. spomenuo u knjizi „Razumijevanje medija“. U njoj neka zadivljena žena govori svojoj prijateljici: „Bože, imaš prekrasno dijete!“, na što ova odgovara: „O, nije to ništa. Trebaš vidjeti njegovu fotografiju“.
Fotografija, zatim i videosnimka, jest ta na kojoj stvarnost ne samo da biva „uhvaćena“ za budućnost, nego postaje i hiperrealna. Na njoj se nečija ljepota ili osebujnost doimaju još izraženijima.
Uvjereni u to, današnji ljudi sa svojim digitalnim produžecima nastoje svu tu stvarnost i ljepotu, naročito kada su njihova djeca u pitanju, mahnito dokumentirati i arhivirati.
Usredotočeni na valjanost kadra i čistoću rezolucije, ne uživaju u trenutku nego u spoznaji naknadnog uživanja tog trenutka. Svi smo tako postali „profesionalci“ koji će snimiti sve ono i važno i nevažno oko sebe.
Nekada je fotografiranje (i snimanje – za rijetke sretnike s filmskim kamerama) bilo poput duhovnog obreda: pazilo se da sve stane u kadar i da nitko ne ostane „bez glave“; djeci bi se davale upute kamo da stanu i kako da gledaju u objektiv kamere; i da „budu malo mirni“ kada im kažemo „ptičica“… Svaki pojedinačni snimak zahtijevao je posebnu pažnju jer nije bilo digitalne mogućnosti trenutačnog brisanja onih neuspjelih.
Filmovi su bili relativno skupi i s prostorom za tridesetak snimaka, pa nije bilo mnogo prilike za popravni. Osim toga, učinak se mogao vidjeti tek nakon što bi film odnijeli na razvijanje. Točnije, kada bi za nekoliko dana otišli po gotove fotografije.
Robujemo tehnologiji
Danas kada se bez tih muka može „okidati“ apsolutno sve i svuda, i kada uz diskretnu pomoć Photoshopa svatko od nas može biti mali Man Ray ili mala Annie Liebovitz, kada je snimanje samih sebe (selfiemanija) i dokumenitranje svega oko nas, a potom i arhiviranje istog postalo opsesivnom potrebom, uvelike se izgubila elementarnost doživljaja.
Gomilanje fotografija, masivna pohrana na memorijske kartice ili diskove oduzima i magiju „crnih rupa“ iz prošlosti, onih komadića života kojih se sjećamo „u magli“ jer nemamo sačuvanih slikovnih zapisa o njima.
Time nema više ni onih narativnih prostora slobodne interpretacije, nesputanog pripovijedanja u kojem će biti podosta nedužnog laganja i neizostavnog preuveličavanja.
Našu djecu njihova djeca neće tražiti da im pričaju što su radili kada su bili mali, već će u slideshowu ili nekoj još naprednijoj opciji začas „prevrtjeti“ njihove živote.
Da me krivo ne shvatite, ima i to svoju sentimentalnu draž, kao što je ima i gledanje amaterskih snimki snimljenih Super Osmicom prije četrdeset i više godina. Ali, isto tako, ta današnja draž biva umanjena sve prisutnijom potrebom da snimimo baš sve i da pritom, u tim iznimnim trenucima života koji nas se neposredno tiču, ne budemo čak ni statisti nego puki arhivisti.
Već spomenuti McLuhan u već spomenutoj knjizi ističe kako mu se čini da „krajnja pristranost i iskrivljavanje osjetilnog života našom tehnologijom predstavlja činjenicu koju u svakodnevnom životu radije zanemarujemo“.
Upravo to. Nećemo priznati da robujemo tehnologiji i da smo već srasli s njome, dok u isto vrijeme kameru svog mobitela neprestano držimo uključenu ili barem na stand-byu. I dok nam život promiče ispred nosa… pardon, kamere.
Izvor: Al Jazeera