Dobrota je lijek za sve

Učenici iz Jajca buntovnički su pokazali protivljenje podjelama u gradu najljepših vodopada (Fena)

Vijest na raskršću dvije godine o saobraćajnoj nesreći i stradanju velikog čovjeka, Krajišnika, Bosanca i Hercegovca, Šefkije Skenderovića, koji je, žureći u domovinu za novogodišnje praznike, stradao na autoputu negdje u Austriji dok je pružao pomoć unesrećenima, tjera na razmišljanje.

I otvara pitanje – ko su, zapravo, dobri ljudi i šta znači biti dobar čovjek? I još u ovim vremenima…

Znači li biti dobar biti pošten, iskren, mudar, velikodušan, hrabar ili pravedan? Mora li dobar čovjek imati sve te vrline, od svake pomalo, ili je dovoljno da ima samo jednu od njih?

Ovaj je Bosanac imao jednu – bio je veliki čovjek, ljudina, humanist. Radeći mukotrpno na austrijskim “bauštelama”, skupljao je i pomagao škole, učenike, sportiste, sportske klubove, razne organizacije, svoje sugrađane. Znao je ponekad kazivati: “Za dobrotu je ključno ne misliti u svakom trenutku na sebe, truditi se razumjeti druge ljude i ne osuđivati tuđe ponašanje.” Mnogi su ga doživljavali kao kolegu, prijatelja, roditelja, jer u njegovom prisustvu ništa nije bilo nerješivo.

Vrati me ovo u ispraćenu 2017. godinu, obilježenu vijestima s naslovnica uglavnom o politici, suđenjima, hapšenjima, zagađenju, korupciji, pljačkama, ubistvima…

I da nije pojedinaca, ostala bi ona u sjeni vijesti iz crne hronike, koje su nas sve zamarale.

Bolja strana Bosne i Hercegovine

Tražeći odgovore na pitanja s početka, podsjećam na one koji su pokazali da su bolja strana Bosne i Hercegovine.

I Senka Hamulić, Prijedorčanka, koja živi i radi u Austriji, učinila je novogodišnje praznike sretnim porodici samohrane majke Amre Nuhić. Obradovala je njenu djecu, ali i mnoge druge u godini iza nas.

Sjetih se i mladih Prijedora i Sanskog Mosta, gradova s entitetske crte u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, koji su svima pokazali da ne žele podjele, entitetsku crtu razdvajanja, ne žele gradove mržnje nego gradove zajedništva, slobode za sve i svakoga u njima.

Pa, mladih iz Mostara, koji su mirnom šetnjom za Dan državnosti Bosne i Hercegovine u dvije grupe, jedna na istočnoj, druga na zapadnoj strani i onda sa Starog mosta, poslali poruku da ne žele više podijeljen Mostar.

I učenika Srednje strukovne škole u Jajcu. I njihove konferencije “Zajedno stvaramo”, s koje su buntovnički pokazali protivljenje podjelama u gradu najljepših vodopada.

Ili svećenika Branka Radoša, koji je odveo djecu na jedan čas u džamiju, u želji da pobijedi neznanje koje rađa stereotipe.

Pa slučajeve plaćanja dugovanja za sugrađane u Prozor-Rami, pa u zapadnokrajiškoj općini Bužim, kad je za novogodišnje praznike vlasnik jednog preduzeća oprostio dugove svim sugrađanima i još mnogih anonimnih darivatelja.

Nagrada – dječiji osmijeh

Ali, i mlade socijalne radnice Amele Omić, koja godinama vodi brigu, iako nema nikakvih uvjeta, i predano radi s djecom s posebnim potrebama u Sanskom Mostu. Ova su djeca izolovana od društvene zajednice, jer ne postoji nijedna institucija koja bi vodila brigu o njima. Jedino mjesto gdje se okupljaju jest NVO “Nada”. Amela stigne otići kući onima koji ne mogu dolaziti u iznajmljene, skromne prostorije “Nade” i snažna je podrška roditeljima. Ova skromna djevojka, kojoj još skromniju plaću osigurava jedna njemačka organizacija, jer je izostala svaka podrška lokalne zajednice, ali i drugih institucija koje bi trebale voditi brigu o ovoj djeci, sretna je kad nauči djecu pisati, čitati, crtati, da razviju emocije, samopouzdanje, sigurnost i socijalne vještine kako bi što normalnije kontaktirali s okolinom. “Najveća nagrada mi je dječiji osmijeh”, kaže.

A onda i Centra za djecu bez roditeljskog staranja “Duga” u Kulen Vakufu, na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, i Admira Lješčanina, čije je slučajno izbjegličko prijateljstvo s nekoliko novinara i sportista u Njemačkoj bilo uzrok formiranja, prije 18 godina, nastajanja i rasta Centra za brigu o djeci koju povezuje roditeljska nebriga.

U svom ljudskom naletu da osigura rad Centra i zbrine ostavljenu djecu, čiji se broj gotovo svakodnevno povećavao, stvorio je i neobičnu koloniju “Una – u službi djeteta”, u koju dolaze umjetnici iz regije, desetak evropskih zemalja, Amerike, i tako osiguravao sredstva za rad Centra, u kojem je u spomenutim godinama zbrinuto više od 500 djece, na koje su roditelji jednostavno zaboravili i ostavili ih. Ali i društvena zajednica.

U njegovom je radu i prisustvu sve djelovalo lako i ništa nije djelovalo nerješivo. Ni činjenica da se u institucijama Kantona, entiteta Federacije, pa čak ni države Bosne i Hercegovine teško ili nikako nalazio čak i dio sredstava za rad Centra. Zato je teško prihvatao vijesti o odlasku prijatelja kolonije Hame Ibrulja, Mustafe Skopljaka… ili, u trenucima teške bolesti, neizvjesnost u vezi s daljnjim osiguranjem sredstava za rad Centra i “duginih srca”.

Dobri i loši ljudi

I tako dalje…

I s razlogom pitanje: dijele li se ljudi na dobre i loše i koji je kriterij?

I vječna dilema: rađaju li se ljudi dobri ili se dobrota vježba? Mnogo pitanja i još više odgovora.

A sve rečeno pokazuje da dobri ljudi mogu biti i heroji. Nacionalni, lokalni, lični. Ja bih najveći značaj dao ovim posljednjim – ličnim herojima, jer to su oni ljudi koji tako jednostavno upute lijepu riječ ili osmijeh, pomognu bez nekog određenog razloga, neko ko u nama budi ono najbolje, najljepše.

Zaista, je li onda teško danas biti dobar?

“Potrebna je volja i vježba”, kazivao bi Admir iz “Duge”: “Radite na tome i svaki dan učinite bar jedno dobro djelo.”

I Šefkija s početka priče znao bi kazati: “Nije teško, prilike su na sve strane, treba samo redovno vježbati, jer lijek za dobrotu ne postoji, a dobrota je lijek za sve.”

Izvor: Al Jazeera