Piše: Edina Kamenica
Kako ispričati priču o novini koja je ne samo odbila da umre nego je i pomogla, i to najkonkretnije, desetinama hiljada ljudi jednog zatočenog grada i jedne zemlje, činilo se, na trenutke, najusamljenijeg ostrvca na svijetu, da oni ne umru, motalo mi se po glavi od trenutka kada je urednik Al Jazeere Edin Krehić predložio da napišem tekst o Oslobođenju u vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu.
U trenu je kroz glavu proletjela, o, kako je to duga traka bila s licima novinara, fotoreportera, grafičara, metera, vozača, ma, svih, koji su, iako su se nalazili samo pedesetak metara udaljeni od najbliže neprijateljske linije u Nedžarićima, svaki dan pravili novinu… Kojim redom ih početi nabrajati, nametnu se nova dilema propraćena istinskim strahom da se, možda, neću sjetiti svih koji su pripremali izlazak novine u atomskom skloništu zgrade koja se stalno tresla pod udarcima artiljerijskih oruđa, ali i onih članova redakcije koji su se nalazili u gradu. Svi su – pojedinačno – bili najvažniji, svi zajedno su bili hrabriji od bilo koje druge novinarske ekipe u nemirnom stoljeću koje je ostalo iza nas.
Teška srca odlučih da imena ostavim za drugu priliku, izuzev, uglavnom, imena onih koji su za život svoje novine dali i svoj život, ne metaforično kazano, nego- stvarno. Jer, svaka od tih pogibija ponaosob mogla bi biti i dovoljna da se shvati zašto je jedan od najvažnijih ciljeva srpsko-crnogorskog agresora na BiH od samoga početka bila zgrada Oslobođenja i – njegova novina.
Jasna simbolika
Veliki sjajni neboderi na kapiji Sarajeva, s ćirilično-latinično ispisanim imenom ovog dnevnog lista, bili su simboli ekonomskog i društveno-političkog osnaživanja zemlje ali i oblikovanja njenog višenacionalnog identiteta u kojem nikome nije bilo tijesno. Pretvoriti ih u ruševinu, zaustaviti rotacione strojeve, bila bi isto vrlo jasna simbolika.
Ne mogu stoga ni zamisliti kakvi su bili posljednji trenuci našeg dopisnika iz Zvornika Kjašifa Smajlovića dok je vlastitim očima gledao kako devetog aprila 1992. godine vojnici bivše JNA s brojnim zapjenjenim paravojnim jedinicama, tek pristiglim iz Srbije i do zuba naoružanim, ‘čiste’ taj lijepi grad od svih onih koji nisu bili Srbi. Kjašif je ubijen za svojim radnim stolom, a zna se i to da je, javljajući se ujutro redakciji u Sarajevo, i, najavljujući izvještaj o onome što se dešava u Zvorniku, naslutio: “Ovo je, vjerovatno, moj posljednji izvještaj.”
Kjašif je prvi bh. i prvi novinar uopće koji je ubijen u bh. kataklizmi, a, evo, njegove ubice su još nepoznate. Od toga je još samo strašnije saznanje da pravedno, sudsko razrješenje, ako se tu o pravdi može govoriti, smrti ovog novinara Oslobođenja, zbog postdaytonskih rašomonskih staza, nije, zapravo, ničiji interes. No, Kjašifa se to najmanje tiče. U vremenu sveopćeg relativiziranja, njegova odanost kolektivu u kojem je radio, odanost profesiji, i-istini toliko se visoko izdigla da je niko ne može ni pokušati poništiti.
Kjašifa nisam imala čast lično poznavati, ali se nerijetko upitam, šta bi, u nekim drugim zemljama napravili od te smrti? Možda bi posthumno dodijelili priznanje, ili bi uspostavili novinarsku nagradu i po njemu je nazvali?
Ubijen osmijeh
S Salkom Hondom, urednikom fotografije, znala sam se od prije rata, a vijest o njegovom ubistvu na radnom zadatku, dok je na Ciglanama, u centru Sarajeva, fotografisao ljude koji su čekali da naspu vodu, čula sam preko radija na okupiranoj Grbavici. Još se sjećam, pitala sam se, je li ubijen i Hondin vječiti osmijeh, koji je govorio više od svake riječi i kojim je ovaj majstor fotografije liječio sve nesanice svoga zanata.
Djeliće tog osmijeha sam poslije pronalazila na licu njegove lijepe kćerke dok je radila u Oslobođenju, ali nekako još više ga vidim, i danas, dok boravim u foto-arhivi lista, i prebirem po ratnim fotografijama. Nedavno, tako, ispade jedna na pod. Podižući je, kao da začuh fijukanje metaka i počeše odnekud izranjati prizori Sarajeva ‘92.-‘95: mrtvilo njegovih ulica, pretrčavanje na zabarikadiranim raskrsnicama, kolone mršavih, ispijenih ljudi, koji šuteći grabe prema centru grada u rano jutro, a odnekud tutnji sve bliže i bliže, redovi za hljeb, za hranu, za… Oslobođenje…
Na prostoru današnjeg Merkura na Otoci, tada se to zdanje zvalo Hepok, gledala sam svaki dan one kojima nije bilo mrsko uraniti, i čekati, nikad se nije znalo koliko, samo da bi došli do svog primjerka novine. Pravljeni su i spiskovi. Tako je bilo po cijelom gradu. Svaki dan iste su se scene ponavljale. Novina je iščekivana kao žedan vodu što sanja.
Ponekad, puste tv-snimke tih, rekla bih vrlo ozbiljno, društvenih duhovnih gozbi kojih sam se nedavno prisjetila čitajući vijest o tome kako su se u Londonu, zbog jedne nove knjige, napravili stometarski redovi poštovaoca pisane riječi i autora.
[Oslobođenje]
“Naprosto se srušio, poput kule od pijeska kad je susretne plimni val. Jučer oko 12 sati došlo je do popuštanja statičke armaturne konstrukcije, koja je već od ranije bila načeta. Kažu da se efekat zemljotresa osjetio i u naselju Vojničko Polje. Niko nije povrijeđen, a o materijalnoj šteti je teško govoriti, pošto je taj neboder ionako bio tek spaljen crni kostur. Naravno, ni ovaj događaj nema praktički nikakva utjecaja na tehniku i ‘logistiku’ koja omogućuje naše svakodnevno izlaženje. Na ‘ljudski faktor’ – još manje. Oslobođenje će i dalje pronalaziti svoj put do vas,” pisalo je u novini, u kojoj će dvije sedmice kasnije biti vijest o rušenju i drugog nebodera.
Novina se opet sutradan pojavila.
Oslobođenje je, dakle, i iznutra i izvana bilo slika života i svih sarajevskih smrti. Jedna od smrtovnica je marta 1993. bila posvećena i finansijskoj službenici naše novine Zuhri Bešić, ubijenoj snajperskim hicem dok se autobusom vraćala kući s posla. Kada dođe neko sretnije doba, a, izgleda, još je do njega daleko, neko će se sjetiti da i preko tih smrtovnica pojasni ratne tmine, iako su, kao i cjelokupan sadržaj novine, i ove smrtovnice već bile korišćene za širenje istine o ratu u BiH. Pamtim kako se jedan od pregovarača bh. tima u Ženevi prve ratne godine dosjetio, pa je svome sinu rekao da mu izreže sve smrtovnice iz Oslobođenja, i, ponio ih je sa sobom u Švajcarsku. U holu zgrade u kojoj se odlučivalo o ratu i o miru, profesor je poredao smrtovnice iz Oslobođenja, i onaj niz lica, mladih, starih, veselih, tužnih, svih nacija, vjera, i sjena, svjedočio je više od svake priče o tome šta se stvarno dešava u Sarajevu. Eto, čudni su putevi ljudski: budeš ubijen u ratnom Sarajevu, a nađeš se i takav u središtu Evrope, i, svjedočiš.
Relativizacija sjećanja
Vrijeme uvijek sve pomalo relativizira. Postane, u dalekom sjećanju, nekako normalno što se pisalo uz stalne prekide struje, na drndavim pisaćim mašinama i to obavezno s obje strane papira, što su pisaće- trake bile kao ‘abuzenze’, a što bi,u povratku s posla, u rukama obavezno bili kanistari puni vode, i, ponekad, ponekad, pola hljeba…Da, nikad to neću zaboraviti. U jednom od takvih povrataka, bilo je tiho primirje, dječak kojeg je ispred mene za ruku vodila majka, samo se sruši.
Majka se skamenila. Pritrčaše strani vojnici, sklonjeni iza bijelog transportera. Krv se razli po trotoaru. Crticu o tome poslala sam od kuće, a tek kada je sklopljen daytonski mir, iskrsla je i misao o tome da je snajperista s druge strane Miljacke mogao i novinara uzeti na nišan. Šefko Hodžić, koji je obišao sva ratišta, pričao mi je da se i sam ponekad čudi, kako to da nikada nije razmišljao o sebi, nego samo o tome hoće li tekst stići na vrijeme u redakciju…I njegovi, i mnogi drugi napisi novinara Oslobođenja poslužili su i kao dokazni materijal u brojnim sudskim postupcima, bili dio dokumentacione građe svega i svačega, pa i UN, ušli u hiljade zbirki, knjiga, filmskog materijala….
Naravno, svijet izvan Bosne i Hercegovine znao je za Oslobođenje, pomagao mu je, dodijelio mu brojna priznanja, i ono najbolji list u svijetu 1992. godine, i, možda još veće, godinu kasnije, i to dva puta: na godišnjicu agresije na BiH petog aprila 41 dnevne novine sa svih kontinenata su, uz pomoć Reportera bez granica (RSF) i Svjetske novinske mreže World Media, kao prilog, objavile taj broj Oslobođenja na njihovim jezicima. A 16. septembra iste godine novina se pojavila na više od 40 jezika. Tiraž je bio 21.800.000 primjeraka.
I, dok ga je, dakle, čitala cijela Planeta, uvjerena sam da je tek čitalac u opkoljenom Sarajevu, pa makar to bio i onaj koji je Oslobođenje čitao u blizini stare radio stanice kao zidne novine, ali i čitalac zidnih novina u Tuzli, koje su faksom dolazile u taj grad, najbolje razumijevao o čemu tu piše. I time zacimentirana, mada ponekad i razumom neobjašnjiva povezanost jednog lista i njegovog čitaoca ostala je do danas. Čudesna spona i samu me drži u ovoj novini, u kojoj je moj prvi ratni tekst bilo zapravo pisamce, sitnim rukopisom ispisano. Preko njega sam, odmah nakon protjerivanja s Grbavice, kolegici Arini Šarac, Oslobođenju, kako i dolikuje kada ti je neko blizak, poslala znak: živa sam, s vama sam.
Izvor: Al Jazeera