Oglasi

Djevojčice, znaš li ti Rahelu Montiljo?

Činjenica da je malo groblje opstalo skoro 140 godina u srcu sarajevske mahale govori o etici više od bilo kojeg udžbenika.
Da li su živi njihovi potomci? Je li ih Ludwig imao? Ako jeste, unuk bi mu, u najboljem slučaju, bio danas šezdesetogodišnjak? Al Jazeera

Piše: Edina Kamenica

Tako može samo život namjestiti. Dan nakon što sam prisustvovala konferenciji za štampu Regionalne koordinacije porodica nestalih, na kojoj se ustvrdilo da je proces traženja nestalih usporen u svim zemljama u regiji, i na kojoj je Amor Mašović rekao da će se uskoro početi uzimati krvni uzorci porodica nestalih identificiranih klasičnom metodom, našla sam se na sarajevskom brdašcu Zmajevac, na jednoj od sjevernih padina Sarajeva.

Blizu je i Žuta tabija, na kojoj će u nedjelju uveče biti prikazan film Hajrudina Šibe Krvavca Walter brani Sarajevo, a gotovo na istoj udaljenosti nalazi se čuveni vidikovac, na kojem su česma i od prije koju godinu restoran.

U već pomenutom Šibinom filmu njemački general stoji na tom mjestu, i govori, pokazujući na grad: "Das ist Walter."

U svijetu filmske umjetnosti postoje mnoge rečenice, ili samo riječi, koje se prenose decenijama, i koje nepogrešivo ukazuju na to da je u pitanju određeni film.

Jedna od takvih rečenica, koja, može biti, izuzev nama u cijeloj regiji, i milionima Kineza isto tako nemjerljivo znači, i svojevrsno je identificiranje s jednim gradom i, još više, s njegovim ljudima, upravo je ta koju smo spomenuli, na njemačkom jeziku.

Kakvo podudaranje povjesti!!! Tačno 67 godina prije nego što je, prema Šibi, izgovoreno Das ist Walter, samo malo dalje od te lokacije, takođe na njemačkom jeziku, izgovarane su, moguće je, slične tvrdnje.

Bilo je to u vrijeme napada na Sarajevo trupa Austro-Ugarske vojske, koje je predvodio barun Josip Filipović, generalpukovnik austrijske vojske, koji će kasnije postati prvi austro-ugarski guverner Bosne i Hercegovine.

Sarajevo je zauzeto u krvi

Kada je 1878. Engleska predložila da Austro-Ugarska Monarhija riješi "veliku istočnu krizu" zaposjedanjem BiH, Filipović je, na čelu 2. armije, u krvi ostvario zadatak.

Ušao je u Bosnu preko Save i Broda, a Sarajevo je zauzeo brzo.

Stanovništvo grada je, inače, svojim tijelima branilo ulazak neprijatelja, ginulo je i mlado i staro, i žene i djeca, a i A-U vojska je imala značajne gubitke.

Njihov trag je najmanje katoličko groblje na ovim prostorima, moguće je, ne samo na Balkanu, koje ima samo dva nadgrobna spomenika. Čine ih ogromni kameni križevi, a samo na jednom od njih je vidljivo ime - Ludwig Bollis Berlebach.

Datum Ludwigove smrti je 19. august 1878. 

Da li su kiše i snjegovi izbrusili kamen, ili naziva na drugom križu nije ni bilo, da li je u pitanju to da pored pukovnika Ludwiga leži neki obični vojnik, a, navodno, njima se nisu stavljala imena, ili je onako kako kaže legenda, da je pukovnik Bollis imao konja, i da je on ukopan sa svojim gospodarom?

Kako bilo, a nekako je sigurno bilo, dan nakon Mašovićeve najave, s kolegom iz Oslobođenja došla sam na Zmajevac napraviti reportažu o snimanju kratkog igranog filma Reshada Strika, "Ludwig von Sarajevo", s radnjom tako tipičnom za ovdašnje podneblje.

Hamid, čiji je sin poginuo u prošlom ratu, a čije tijelo još nije pronađeno, u svojim dugim samotničkim šetnjama sjedne pored spomenika Ludwiga, pa, njih dvojica, onako, natenane, porazgovaraju, izjadaju se jedan drugome, uđu u dušu jedan drugome i pod kožu, postanu pa skoro, otac i sin, ili sin i otac.

Pitala sam Šerifa Aljića, koji igra Hamida, kako je doživio ovu ulogu, a glumac nije krio da je mu je 'legla' odmah, a još više kada je saznao da su detalji iz filmske priče istiniti.

Pa, čak i na kraju filma to kada lopov pokuša ukrasti grobljansku kapiju. Doista se tako desilo, samo, nažalost, tada nije bilo nikoga da lopova preduhitri. Sačuvana je, srećom, fotografija u dokumentaciji Oslobođenja, koju je napravio Senad Gubelić, i koja je poslužila da jedna firma napravi istu, pa je ta kapija, zapravo, jedino što nije autentično na tom groblju, iako je, eto, i ona ušla u priču.

I oni su nečija djeca

"Stalno se negdje ratuje, a svaki rat ima žrtve, i sada, dok razgovaramo, negdje se vodi rat, iza kojeg ostaju samo nesreća, tuga, svaki je rat besmislen, to pokazuje i Ludwigova i Hamidova sudbina", govori režiser Strik, siguran da će patnju ali i povezanost jednog i drugog prepoznati svaki čovjek na Planeti.

"Tuga je samo tuga", naglašava Strik, čiji film možda neće eksplicitno, ali će u podtekstu svakako reći i to da su politike uvijek bile jedno, život, obični ljudi, nešto drugo.

A činjenica da je ovo groblje opstalo skoro 140 godina u srcu sarajevske mahale govori o etici više od bilo kojeg udžbenika. Ta etika, kao i u svakom drugom slučaju, ima i konkretno ime.

U ovom slučaju je to porodica Ramize Mujezinović, čiji je otac Ibrahim Babić još 1952. godine na Zmajevcu izgradio kuću.

Groblje je bilo tada usamljeno, vidimo iz katastarskog izvoda. Malo, po malo, nicale su i druge kuće, a o dva nadgrobna spomenika najviše se brinula Ramizina porodica, čija majka je čupala travu s grobova, sadila cvijeće. Nerijetko bi poslala djecu da zapale svijeću.

"I oni su nečiji djeca", govorila bi.

Čija?

Da li su živi njihovi potomci? Je li ih Ludwig imao? Ako jeste, unuk bi mu, u najboljem slučaju, bio danas šezdesetogodišnjak?

U vojnom arhivu u Beču sigurno postoje podaci o A-U vojnicima i do njih nije nemoguće doći. Potrudit ćemo se, ali ovu priču treba zapamtiti prije svega zato što su ljudi koji tragaju za svojim nestalim uvijek na neki način prepolovljene, razdrobljene ličnosti.

Kao ptice u letu su. Ili u padu. Zato je i vijest što ju je obznanio Mašović, samo dolila so na njihovu nikad zaraslu ranu.

Koliko će na kraju biti tih porodica koje će pristati da ponovo daju krv, koliko ih je živih uopće od oko 8.200 onih čiji su srodnici identifikovani na osnovu nekog dokumenta, predmeta ili odjeće, veliko je pitanje.

Mašović vjeruje da će se na kraju raditi o 6.000 porodica, te poručuje da se grobovi njihovih srodnika neće dirati sve dok se, eventualno, novouzeta krv ne podudari s nekim od 92.000 uzoraka u krvnoj bazi ICMP-ija.

A to bi onda značilo da su srodnici neka od onih oko 3.000 tijela u bh. mrtvačnicama, a ne oni koje su sahranili.

Da, savremena nauka je neslućenih mogućnosti, ali iznad svega je, ipak, čovjekova neutaživa želja da vidi drago, davno izgubljeno lice.

Uvijek se prisjetim sada već pokojne Sarajke Rahele Montiljo, kojoj su roditelji odvedeni u neki od logora tokom Drugog svjetskog rata, a nju je na čudesan način spasio tetak, što je tema za neku drugu priču.

Završio se rat, Rahela je išla u školu, i, pričala mi je, na čošku svake zgrade bi uvijek pomalo zastala. Zamišljala je da će se baš u tom trenutku sudariti s nekim izglednjelim mršavim čovjekom koji će je pitati: "Da li ti, curice, znaš Rahelu Montiljo?"

"A ja bih ga onda pitala, ko je on, i kada bi odgovorio, skočila bih mu u zagrljaj", govorila mi je Rahela jednog tihog sarajevskog sumraka, objašnjavajući da o mami, koju je veoma voljela, nikad nije tako razmišljala. Znala je da je ubijena.

Od oca nije bilo nikakvog traga.

"I, eto, i danas se osjećam kao ona djevojčica koja čeka susret s njim, koja mu se nada", tiho je rekla starica. Kao što i Hamid čeka svoga sina, a Ludwig mu je najbolje društvo.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.