Djeca me pitaju je li počeo rat

Mostarci čekaju da utakmica završi i da se život nastavi (Fena)

Piše: Sanel Kajan

Mostar se i ovo jutro probudio okupan zracima hercegovačkog sunca. Lijep oktobarski dan… Bar prvih nekoliko sati.

Supruga i ja krenuli smo s djecom do Velikog gradskog parka, jednog od rijetkih mjesta gdje se djeca mogu igrati na zelenim površinama. No, kada smo došli do Španskog trga, koji je bio na, kako se tada nazivalo, nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja u Mostaru, policijske snage nam nisu dozvolile dalje kretanje do parka, upozorivši nas da se “odmah vratimo kući i da je najbolje danas ne izlaziti”.

Istovremeno, začule su se eksplozije, pucnjava, vika… Meni, koji sam osjetio bič rata, sjećanja se vratiše na krvave devedesete i sav pretrnuh! Prolaznici počeše trčati, majke su uzele djecu u naručje i panično pretrčavale ulicu.

Zapita me sin koji ima sedam godina: “Tata, je li ovo počeo rat?!”

Pitanje je to koje nijedan roditelj nikad ne poželi čuti! Jer šta djeca znaju… Rođena toliko godina nakon završetka rata, ali živeći u gradu punom ratnih ožiljaka i svakodevnog spominjanja rata ne mogu biti pošteđena toga.

Svaki put je tako

I sjetih se… Utakmica Zrinjski – Velež. Ta prokleta utakmica, odnosno dešavanja prije i nakon nje, koja nam sve ove prethodne godine utjeruje strah u kosti.

I svaki put je tako. Ulice Mostara opustjele. Svi u iščekivanju da utakmica završi i da se život nastavi. Težak život stanovnika Mostara, koji su, evo, zahvalni jer “ne puca”.

Pročitah i vijest objavljenu iz Gradske uprave Mostara da, “ukoliko dođe do većih navijačkih izgreda i nereda, uništavanja materijalne imovine građana i gradske imovine, kao i narušavanja sigurnosti građana, Grad Mostar ubuduće neće dopustiti održavanje utakmica Veleža i Zrinjskog u Mostaru”.

I, zaista, sva dešavanja oko navedene utakmice i imenovanih klubova odavno nisu sport.

“Navijačke” grupe, tj. njihovi dijelovi ili oni koji se vole nazivati “navijačima”, uz nakaradnu politiku koja razara Mostar iznutra, uništavaju ovaj grad.

Grafiti, psovke, alkoholizam, nasilništvo – to se sada vezuje uz njih.

S nostalgijom, ali i tugom, sjećam se vremena prije rata i nekadašnjih utakmica na koje sam išao s ocem. Ovo danas je nešto sasvim drugo. Nema ovdje sporta. Ni u tragovima.

A dan još nije završio.

Izvor: Al Jazeera