Došao novinar s Islanda u Hrvatsku pratiti nastup svoje rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, pa se šokirao običajem uočenim na svakom koraku, a koji je u njegovoj zemlji odavno postao socijalnim atavizmom. Javna mjesta ovdje su, nije mogao ne primjetiti Henry Birgir Gunnarsson, prepuna pušača.
“Hrvatska je veličanstvena sportska nacija, ali dolazak u tu zemlju vratio me desetljećima unatrag. Ne samo da su u toj zemlji svi pušači, već su svi i izrazito svjesni potreba pušača. Nema baš naznaka da ta nacija pokušava smanjiti broj pušača. Jako je zamorno pronaći restoran u kojem se ne puši”, opisao je taj sportski novinar dojmove stečene tijekom boravka u Splitu.
Da je igrom slučaja došao u neki drugi grad, i ne samo u Hrvatskoj već i u susjednim zemljama, bio bi jednako zgromljen viđenim. Gunarsson je u nekoliko rečenica vrlo precizno iznio ovdašnju pušačku dijagnozu.
No, da je prethodno proguglao ili priupitao nekog domaćeg stanovnika, islandski bi novinar saznao da su Hrvati, točnije njihove brojne dosadašnje vlade, i te kako pokušavale smanjiti broj pušača i stati na kraj tome poroku koji je, figurativno, postao medicinski visokorizičan u globalnim razmjerima nakon što se doznalo da je čuveni kauboj iz davne reklame za Marlboro obolio od raka pluća.
Pušačka imperija otporna na udarce
Nakon onih nikotinski trijumfalnih dekada u kojima je pušenje bilo društveno prihvatljivo – pogledajte samo arhivske snimke raznih sjednica iz šezdesetih i ranih sedamdesetih na kojima se sudionici doslovno ne vide od duhanskog dima – malo pomalo došla su vremena kada su duhanski proizvodi postali prvorazredno, no još uvijek svedostupno i legalno zlo.
U Hrvatskoj se, s neznatnim kašnjenjem za Zapadom, unatrag desetljeća-dva krenulo u sistemsku borbu protiv pušenja. I islandski bi se novinar, kažem, vjerojatno silno začudio nad mnogim dokazima o nastojanjima da se ovdje smanji broj pušača.
Kada je 2009. godine tadašnja hrvatska vlada – suočena s podacima o trećini punoljetnog stanovništva koje puši, o prosječnih 380 umrlih na 1.000 stanovnika od posljedica pušenja i s tri milijarde kuna (400 milijuna eura) koliko su iznosili troškovi liječenja oboljelih od posljedica pušenja – naumila poduzeti rigorozne korake, odlučeno je da se zabrani pušenje u kafićima. Učas je nastala javna panika, a niz dubokoegzistencijalnih pitanja uskomešao se u pušačkim glavama: gdje ćeš pušiti ako ne u omiljenoj birtiji, kakva je kava ako uz nju ne pripališ, ide li pivo bez cigarete?…
Ugostitelji su preneraženo vrisnuli na nametnutu mjeru: ta oni žive od ovdašnje kulture kafenisanja čiji je pušenje neodvojiv dio!
S odjednom diskriminiranim pušačima solidarizirali su se mnogi nepušači. Ankete su u to vrijeme govorile da četvrtina nepušača ne podržava potpunu zabranu pušenja u ugostiteljskim objektima, a da ih više od polovine nema ništa protiv bivanja u zadimljenom društvu.
Pušačka imperija otporna je na svaki udarac.
Žar koji se ne da ugasiti
Država, koja ogroman dio budžetskih prihoda crpi iz trošarina na duhanske proizvode, morala je donekle popustiti, pa je odobreno da se ugostitelji opredijele hoće li im kafići biti pušački ili nepušački. Kasnije je skroz olabavilo, pa su vlasnicima lokala dozvoljeni pušački odjeljci i propisano ventilirani prostori za pušače. Stroga separacija, ukratko, koja je vremenom još popustila tako da su danas u većini kafića nepušački prostori kudikamo manji od pušačkih zona.
Tih su dana na internetu se pojavile i posebne stranice i aplikacije koje su pušače navigirale po gradovima kako bi našli „normalni“ kafić i svoju pušačku enklavu. Zabrana je formalno postojala, ali dim se nije razišao. I dalje se pušilo naveliko.
Pokušalo se kasnije, da malo skratim priču, zabranom pušenja na javnim zatvorenim mjestima, pa se u socijalnom arhipelagu pojavila nova skupina: pušači na otvorenome. Pred zgradama poduzeća i javnih ustanova male skupine ljudi i po zvizdanu i po mećavi i dok pljušti kiša stoje zbijeni oko pepeljara i puše.
Pokušalo se i pokušava se odvratiti pušače od poroka i povećanjem cijene cigareta, no iz prve ruke znam da većinu okorjelih pušača to nije ni zeru pokolebalo u njihovom poročnom užitku.
Također znam od mnogih koje znam da su počeli trošiti duhan za motanje, jeftiniju varijantu skupog poroka koja je obnoć postala rašireni fenomen. Oni koji motaju sami sebe tješe da „puše zdravije“ bez nezdravih kemijskih primjesa, a terase kafića u Zagrebu, Splitu i drugdje ponekad se doimaju kao Kingston Town u vrijeme Boba Marleyja.
Jedina kriza koje nema je – nikotinska
Prionulo se i oganičenju oglašavanja duhanskih proizvoda. Cigarete na kisocima i u trgovinama bunkerirane su glomazne metalne kutije skrivene od pogleda kupaca. Ali što je daleko od očiju još uvijek nije i od srca.
Na koncu su pakiranja cigareta i duhana upakirana u kutije sa slikama jezivih prizora rakom izjedenih grla, raspadnutih pluća, požutjelih i istrunulih čeljusti gurnutih pod nos našemu pušaču. No, opet ne znam ikoga da je zabrinuto svrnuo pogled na te morbidne slike i zamislio se nad njima. Štoviše, ljudi kupuju nekakve šarene plastične ili kožne etuie u koje umeću kutije cigareta s grozomornim slikama.
I kao vrhunac, Hrvatska je (pre)strogo se držeći direktive EU o duhanskim proizvodima, jedina na svijetu otišla dotle da je zabranila izlaganje u trgovinama i na kioscima čak i elektronskih cigareta.
Tako to kod nas ide. Kada se ovdašnjim ljudima spomene zabranjeno pušenje svi najprije pomisle na rock band.
U Europskoj uniji Hrvatska je pušački natprosječna sa skoro 30 posto pušača, a s Grčkom i Bugarskom prednjači po postotku pušača. Grčka je druga i na globalnoj listi koju je Svjetska zdravstvena organizacija objavila prošle godine, a na kojoj neslavno izvrsno kotiraju devetoplasirana Bosna i Hercegovina (42,2 posto pušača) i za dlaku „bolja“ osmoplasirana Srbija s 42,3 posto pušača.
Ovi trusni balkanski prostori pretrpjeli su i trpe raznih kriza: ekonomskih, političkih, sistemskih, moralnih… Jedina kriza koju nisu, a vjerojatno i neće nikada (pre)trpjeti jest ona nikotinska. Nad ovim lakozapaljivim balkanskim prostorima često su se nadvijali dimovi iz pušaka i topova, ali potom i razilazili. Jedino je duhanski dim stalan.
Izvor: Al Jazeera