Dejtonovi vršnjaci

Zvaće se Vijesnica Mira, jer ime je znak. „Pa ti baš našla najgoru godinu od svih za porađanje,“ govorili su mi mnogi. Bodrila me komšinica koja je u ratu, te ‘95 rodila već četvrto dijete. „Rat je, gine se, na nama je da rađamo. Ne brini, svako dijete ima svoju nafaku, vidjećeš“, pripremala me. „Nikada se ovoliko nije rađalo“, pričala mi je babica,  „Svake noći po 30 djece se rodi pod granatama.“

Vječnim olovnim i krvavim pečatima obilježila je ta ‘95 Tuzlu. Pored rata, gladi i života bez vode i struje, tu godinu obilježile su najstrašnije scene stradanja na Kapiji, a odmah zatim stradanja Srebreničana, hiljade žena i djece u zbjegovima, pod šatorima, u kolektivnim centrima.

„Rodićeš djevojčicu“, govori mi doktorka. „Zvaće se Irina, što na grčkom znači Vijesnica mira“, velim. Te noći kad se rodila, grlim je pod granatama i molim se za njen život, djetinjstvo, da poraste velika, da živi u miru, da bude bezbrižna, a čini se da takva vremena nikada neće doći.  Kažu da ako nešto istinski želiš iz dubine cijelog svog bića, samo tada će se to i desiti.

Imala je tri mjeseca kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. I ja sam nekako doživjela da je to bio priziv.

Život mladih

Dejtonova vršnjakinja danas ima 25 godina. Četvrt vijeka od Dejtona do danas i dalje ponekad molimo za mir. Posmatram je i razmišljam koliko je veliki Dejton, veliki kao beba koja je porasla, pohađala škole, završila fakultet i odrasla u društvu u kojem se zapošljava stranački i rodbinski, u kojem se sudi za ukradenu kokoš, a oslobađa za milionske prevare, u kojem su moralne norme svedene na tako niske grane da se više ne mogu zvati normama. Moja kćerka i njeni vršnjaci naviknuti su da ih se prvi dan škole pita šta si po nacionalnosti, da znaju ko je ispit položio tako što je učio, a ko je položio, a da nije ni bio na ispitu, ko je diplomu zaslužio, a ko je kupio. Onog dana kad sam je rađala, prije 25 godina, ja nisam znala ništa od ovoga. Dejtonovi vršnjaci odrasli su gledajući na ulicama radnike kako štrajkuju glađu, ležeći na ulicama, praveći šatorska naselja. Gledali su kako se sistem vrijednosti urušava do neprepoznavanja, kako ljude na visokim funkcijama privode na saslušanja u tužilaštva sa lisicama na rukama, da bi ih za par dana vraćali u fotelje kako bi potpisali važne državničke dokumente.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dejtonovi vršnjaci kada vide ljude koji se guraju da uđu na neki koncert, prije će pomisliti da je u pitanju štrajk, protesti, nego koncert. Jednom, na kraju srednje škole, opraštajući se polako od učenika, pitao ih je profesor da kažu šta po njima znači i predstavlja život.

Djeca su govorila da je to hrana, život je kada nisi gladan, kada imaš krov nad glavom, kada ti nije hladno. Kada je sumirao odgovore, profesor je rekao da je tužno što maturanti život doživljavaju kao opstanak ili preživljavanje, a ne kao put oko svijeta, druženja s prijateljima, izazove i avanture.

Ni sam Dejtonski mirovni sporazum nije želio da traje četvrt vijeka, nego da posluži kao polazna osnova dok realan razvoj i demokratsko društvo ne zaživi u punom kapacitetu. Trebao je da služi toliko da beba prohoda, progovori i učvrsti se na nogama. Donio nam je mir, utvrdio granice, postotke i kvote. Nakon toga, očekivalo se da naša zrelost uspostavi sve druge civilizacijske tekovine.

Surova realnost

Umjesto toga, mi gledamo kako korozija razjeda sva naša uvjerenja, sve etičke principe pojeo je naš niskomoralni karijes, državu urušava korupcija i nacionalizam, političke partije su u vlasništvu rukovodećih pojedinaca, bogati se bahate, siromašni ćute i trpe vjerujući da ništa ne mogu promijeniti.

Gledam svoju kćerku i njene vršnjake. Oni znaju da ne postoji nešto što se zove „zapošljavanje po konkursu“, baš kao što ne postoji ni drvena peć.  Kad čuju da je „sve po zakonu“ zapravo znaju da ništa nije po zakonu. Za njih je možda bolje što su na vrijeme naučili da se na sudovima ne dijeli pravda, nego demonstrira pravo jačeg. Oni smatraju da je moralno i dozvoljeno sve, dok te ne uhvate ili natjeraju da radiš drugačije. Oni vjeruju u to da je od znanja važnije imati uticajnog rođaka na položaju. Sasvim im je prirodno da ministri i profesori lažu, da mnogi mediji hvale onog ko ih je potplatio, da se izborne prevare dešavaju redovno. Njima je prirodno da se sve plaća, da se na svaki obraz može staviti precizna cijena, jer je sve potkupljivo, da ispiti koštaju, baš kao i radna mjesta, samo je potrebno imati nekog da ti šapne pravi iznos.

A ništa od ovoga Dejton nije propisao, no dopustio je da se desi. Za svojih 25 godina, djeca rođena ‘95 previše puta su čula riječi aneksi i poglavlja, sporazumi i ratifikacije, štrajkovi i ekshumacije, korupcija i laž.

Dobra djeca

Za svojih 25 godina djeca rođena u vrijeme potpisivanja Dejtona su previše dobra djeca. Odgajana po najlošijim mogućim primjerima, a i dalje završavaju fakultete, sviraju instrumente, takmiče se u sportovima. Naprosto je Bosna zemlja zarobljenih talenata. Kakvi bi tek bili da su živjeli u Skandinaviji? Možda lošiji.

Jer ovdje, baš kao patka u vodi, bili su prinuđeni da razviju plovne kožice.

Dejton je predvidio da se svi vrate na svoje, u čemu se samo djelimično uspjelo. Nikada se neće vratiti svi na svoje, no vremenom će sve doći na svoje. Vladavina prava danas, 25 godina kasnije, ocjenjuje se kao najslabija karika koja nas potpuno udaljava od pridruživanja Evropskoj Uniji.

Ljudska prava i fundamentalne slobode tumače se i primjenjuju mimo principa jednakopravnosti.

Za 25 godina od novorođenčadi do danas, odrasla su BH djeca. Sada su u godinama kada treba da budu najproduktivniji članovi zajednice. Dejtonom okovani, državnim aparatom udavljeni, kantonalnom administracijom preopterećeni, Dejtonovi vršnjaci se pitaju kako i dokle ovako? Ipak je Dejton mirovni sporazum i mir je uspostavio. No, da li je odsustvo rata mir, ili je mir harmonija među ljudima? Ako je suditi po učestalosti izgovaranja rečenice: „samo nek ne puca!“, onda je uspjeh postignut. Jer mir može da znači i mirenje sa sudbinom. Dejtonovim vršnjacima, kao i svoj drugoj djeci, mogu reći ono što i svojoj kćerki: visok ti vjetar, jedrilice moja.

Izvor: Agencije