Piše: Nihad Kreševljaković
Na današnji dan, 27. januara 1945. godine, Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracionom logoru Auschwitz u Poljskoj. Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 2005. donijela službenu Rezoluciju o obilježavanju tog datuma. Rezolucija apelira na sve članice Ujedinjenih naroda da poštuju sjećanje na žrtve holokausta, te se njome ohrabruje razvoj obrazovnih programa čime se želi pokazati odlučnost da se pomogne u sprečavanju genocida u budućnosti.
Ovaj datum je po prvi put, 27. januara 2007. godine, zvanično obilježen i u Bosni i Hercegovini. Glavni program bio je održan u Jevrejskoj općini pod pokroviteljstvom Predsjedništva BiH te u prisustvu tadašnjih članova Predsjedništva Harisa Silajdžića i Željka Komšića kao i brojnih drugih ličnosti iz političkog i javnog života.
Podsjetimo se da je u holokaustu stradalo šest miliona ljudi, odnosno trećina jevrejske populacije u svijetu. Samo u BiH, tokom Drugog svjetskog rata od 15.000 Jevreja stradalo je njih 12.000. Iz Sarajeva od 12.000 naših sugrađana Jevreja, njih 9.500 odvedeno je u smrt. Mnogi od njih odvedeni su upravo u Auschwitz. Njihovim nestankom, Sarajevo i BiH izgubili su jednu značajnu komponentu vlastitog društvenog identiteta karakterističnog stoljećima, od dolaska Jevreja protjeranih iz Španije u našu zemlju.
Cijela porodica odvedena u Auschwitz
Prilikom prvog obilježavanja Dana sjećanja, 2007. godine, o holokaustu tokom Drugog svjetskog rata govorio je predsjednik Jevrejske općine Jakov Finci. Podsjetio je tada prisutne na to da se, iako je 1945. godine rečeno “nikad više”, genocid ponovio u Kambodži, Ruandi, ali i u BiH.
„Jasno je da je sjećanje na holokaust ustvari sjećanje na sve nesreće koje su ljudi sami prouzrokovali, ubijajući druge i drugačije zbog boje kože, vjere ili političkih uvjerenja, te da ne smije više biti ni zločina ni žrtava, niti onih koji će to samo neutralno promatrati, pa nas ovo podsjećanje na holokaust primorava da na svaku takvu opasnost pravovremeno reagiramo“, poručio je prilikom prvog obilježavanja ovog datuma u našoj zemlji Jakov Finci.
Auschwitz -Birkenau bio je najveći koncentracioni logor koji se sastojao se od tri logora (zatvorenički, logor za istrebljivanje i radni logor). Iako se ne zna tačan broj, pretpostavlja se da je u Auschwitzu ubijeno preko dva miliona ljudi. Dnevno je ubijano i po 10.000 ljudi! Tijela ubijenih su spaljivana u krematorijima koji su se nalazili unutar ovog logorskog kompleksa. Među ubijenim, 90 posto bili su Jevreji. Mnogi od onih koji su stradali u ovom logoru smrti bili su i naši sunarodnjaci – prevashodno bosanski Jevreji, ali i mnogi drugi. Među onim rijetkim koji su uspjeli dočekati dolazak Crvene armije i oslobođenje logora bila je naša sugrađanka Greta Weinfield, kasnije Ferušić.
Nakon što su Nijemci preuzeli kontrolu nad Hortijevom Mađarskom, Greta Weinfield, zajedno sa cijelom svojom familijom, 1944. godine odvedena je iz svog rodnog Novog Sada ka Auschwitzu. Nažalost, od cijele familije Weinfield, Greta je bila jedina koja je preživjela strahote zloglasnog logora. Hrabro se odlučila upisati Arhitektonski fakultet u Beogradu koji ubrzo završava, a potom, zajedno sa suprugom Seidom, odlaze u Sarajevo gdje počinje raditi kao profesorica na fakultetu.
Upoznao sam je 1993. godine u Sarajevu pod opsadom. Bilo mi je fascinantno da je Greta Weinfield-Ferušić odlučila ostati sa građanima Sarajeva! Iako penzionerka, od svih sugrađana koji su preživjeli Aushwitz, ona je jedina odlučila ne napustiti grad. Slušati njenu životnu priču bilo je uzbudljivije od bilo kojeg romana ili filma. Nevoljko je pristala da 1994. godine za TV Hayat snimimo dokumentarac pod naslovom “Od Aushcwitza do Sarajeva”. Nikad nije voljela govoriti o svojoj prošlosti.
Ostanak u ratnom Sarajevu
Istovremeno, ovu karizmatičnu gospođu mogli ste sresti na pozorišnim predstavama i drugim kulturnim programima koji su se održavali u to vrijeme u opsjednutom Sarajevu. Kao i danas, uvijek je izgledala elegantno i dostojanstveno. Njen govor uvijek je miran i staložen. Već je bila penzionerka, a iza nje bila je uspješna karijera. Od dekanice Građevinskog fakulteta u Sarajevu do angažirane društvene djelatnice. Ponosna, kakva je uvijek bila, nije često govorila o vlastitoj životnoj drami. Bila je koncentrirana na sadašnjost i budućnost. Mnoge njene kolege, za Gretinu priču bi saznali tek nakon što bi ugledali istetovirani broj na njenoj ruci.
Dvadesetak minuta dugi film Od Auscwitza do Sarajeva (TV Hayat) završio se slikom granatiranja grada i Gretinim odgovorom na pitanje o tome da li je razmišljala napustiti grad.
“Nije mi palo na pamet da odem iz Sarajeva”, rekla je kratko i jasno.
U to vrijeme, njene riječi mnogo su značile svima nama. Čvrsta volja gospođe Grete, zahvaljujući kojoj je preživjela strahote holokausta rasplamsavali su nadu stotinama hiljada Sarajlija koji su živjeli u uvjetima opsade.
Inspirirani životnom pričom Grete Weinfield, Festival MESS započeo je rad na dokumentarnom filmu Greta. Film je završen neposredno po završetku opsade Sarajeva. Zajedno sa mnom, autorica filma bila je Lejla Pašović-Mustafić, a režirao ga je Haris Pašović.
Posebno je bilo potresno kada smo u toku snimanja saznali da je i suprug gospođe Grete, profesor Seid Ferušić također preživio nacističke logore!
Prisjećajući se datuma kada su u Auschwitz ušli vojnici Crvene armije nije bilo oduševljenja kakvo bi se možda očekivalo. Oslobođenju logora prethodilo je intenziviranje egzekucija te naređenje da se logor isprazni. Logoraši koji su bili u stanju da se kreću, transportirani su ka zapadu. Oni koji to nisu mogli, ili su barem tvrdili da ne mogu, ostali su u logoru. Oni su, uključujući i Gretu Ferušić ostali na ‘ničijoj zemlji’, bez ikakvih čuvara. Prethodnica sovjetske vojske ušla je u Aushwitz 27. januara. Nakon svega što su preživjeli, ljudi su jednostavno emotivno otupili, „sve je bilo zamrlo u njima“.
Besramna lista zločina
Film Greta suštinski je bio jedno uzbudljivo svjedočanstvo o našem vremenu, potvrđujući riječi Herberta Zbigniewa da u historiji ništa nije konačno. Sudbine francuskih katara i templara, Armena, Jevreja ili Bošnjaka ponavljaju se gotovo ciklično. Sa druge strane, nisu samo egzekutori, već i oni koje je u svojoj knjizi historičar Raul Hilberg definirao kao “bystanderse”. To su oni koji nijemo prate zbivanja u svome susjedstvu bez da reagiraju ili bilo šta učine.
U tom smislu treba shvatiti i riječi Grete Ferušić kada u filmu Greta kaže: ”U doba onog svjetskog rata, cijela je Evropa gorila, pa ako sam i ja gorila zajedno sa Evropom, to je bio drugi osjećaj nego ovaj, da mi ovdje budemo tako maltretirani, a da već na sto kilometara, možda i manje, vazdušnog odstojanja, ljudi žive normalnim životom, bez ikakvog uticaja rata. Niti čak obraćaju pažnju na ono što se ovdje događa”.
Za kraj, u nadi da će datumi poput ovoga zaista početi buditi u ljudima razum, podsjetimo kako je 20. stoljeće započelo sa genocidom u Namibiji 1904. godine. Svoj vrhunac genocidna politika je dosegla sa nacističkim logorima od kojih je Aushwitz po dimenzijama zločina bio najstrašniji. Sa tog mjesta, nakon prve godišnjice od oslobođenja Auschwitza, političari velikih svjetskih sila poručili su: “Nikad više!”.
Da li se treba čuditi da su nas lagali? Kao što je i počelo, 20. stoljeće završilo je genocidom, u Bosni i Hercegovini i Ruandi, a besramna lista zločina nastavlja se i danas.
Nije li vrijeme da napokon počnemo učiti od učiteljice života – historije?
Nije li vrijeme da ljudima poput Grete, političari glasno kažu:“Oprosti!“?
Izvor: Al Jazeera