Dan za naše suđe od bakra

Na staklene tanjiriće mama vadi baklavu i, kako koji spusti pred nas, kaže: „Vidi je, k'o staklo." (Wikipedia)

Piše: Snježana Mulić

„Isklofo sam ćilim, još ću obrisat karnišu i neću ništa više, pa taman da je Bajram sutra ujutro“, kaže otac, pehlivaneći na drvenoj štokrli.

„Nije sutra, al’ jeste prekosutra, zato stavi još zavjesu, nek se otegne do Bajrama“, odgovara mu mama iz druge sobe, gdje na bračnom krevetu prevrće jufke za baklavu.

Otac gunđajući uzima zavjesu (najrađe bi šta opsovao, ali ramazan je), propinje se na prste i žabicama hvata krajeve čipkane zavjese.

Sutradan, mi djeca, pastom roza boje, laštimo mesingane šteke i ukrasno suđe od bakra. Mama zadovoljna kako joj se razabrao tirit, slaže baklavu, zalijeva je agdom i naglas govori: „Vidi je, ušećerila se k'o staklo.“

Vaz o baklavi

Noć uoči Bajrama sve je spremno: kuća miriše na šerbe od iskuhanog cimeta i karanfilića, bamiju, dolmu i pite, a na ofingerima vise besprijekorno ispeglane košulje.

Ujutro, prije nego otac i braća u novim odijelima i bijelim košuljama odu na bajram-namaz, mama će staviti janjetinu u rernu da se peče i čekati da se njih trojica vrate sa vrelom paklamom. Kao i obično, mi – djeca ćemo se posvađati oko toga ko će sa paklame uzeti „kapu“, onda će je mama podijeliti na troje i svi ćemo sjesti za sofru.

Dok otac i braća prepričavaju vaz, mama, u dugoj haljini i papučama, ukrašenim „zlatnim“ vezom, šetka po kuhinji. Na staklene tanjuriće vadi baklavu i, kako koji komad spusti pred nas, kaže: „Vidi je, k'o staklo. Ne bih se postidjela carska svita u kuću da mi dođe.“

Smirili smo i baklavu, pa je red da idemo čestitati Bajram rodbini i komšijama.

Stariji brat se nešto kofrči, neće sa nama. Veli, kasnije će sam. Mlađi brat se na to ne obazire. Uzima iz špajza praznu teglu, za petobanke i dinare kojim ćemo je uskoro napuniti. Nagovaram ga da poklopac izbušimo ekserom, kao kad u tegli držimo leptirove. Smije se, kaže da sam glupača i da je za pare samo važno da, tamo gdje se drže, ne bude nikakvih rupa.

Kod nane i dede jedemo ružice i baklavu, ali bamije i dolme ne možemo.

„Pa, hajte, uzmite bar zalogaj. Eto, onako bez hljeba“, kaže nana molećivo. Ja uzmem trun, brat nimalo. Nana nas ipak ljubi, a dedo u teglu polagano i nježno, kao da u nju stavlja šumske jagode, spušta petobanke i dinare.

Tegla puna petobanki

„Kako ne možete baklave?“, čudi se dajdžinca, pa pred nas iznosi hurmašice.

„Šta, ni hurmašice ne možete? Ma, možete s vodom! Haj, zalogaj hurmašice, pa gutljaj vode, vidjet ćete da ide“, kaže i stavlja pred nas hurmašice, na kojima su ocrtane linije koje je načinila pritiščući ih na „brdo“ i pruža nam viljuškice sa plastičnom drškom, lila boje, što ih je tek izvadila iz  kutijice sa poklopcem od pleksiglasa, nekad davno donesene iz Trsta.

Brat zvecka teglom, gvozdenjaci su je napunili skoro do vrha i evo nas kod tetke. Nismo joj ni spustili kako treba poljubac na obraz, a već je pred nas naredala baklave, kadaif, ružice…

„Hajte, jedite. Pogledajte baklave, nema je bolje u sto mahala“, hvali se.

„Ali, ne možemo, već smo jeli kod dajdžince“, lažemo joj.

„Pa ja, dajdžinca je preča od tetke. E kad ste mogli kod nje, možete vala i kod mene“, govori iznervirano i baklave viljuškom sjecka na komadiće.

Na silu pojedemo komad-dva i ustajemo, ali nas je strah da će tetka, razočarana što nismo kod nje jeli, zaboraviti u teglu staviti bajramluk.

Ipak, ona na vratima zavlači ruku u grudnjak i vadi nam papirnatu hiljadarku.

Brat zagleda novčanicu, slaže je nadvoje, pa načetvero i stavlja u džep.

Skakućemo do prvog granapa, otvaramo teglu i gvozdenjaci iz nje odlepršaju brže od leptirova…

                                                                                             ***

Danas je još jedan Bajram. Ali, ja već godinama na bajramsko jutro, umjesto na baklavu, pečenje i bamju, idem na mezarove i vodim duge nijeme razgovore.

Ispod bratovog mezara je dedina i nanina kuća. Već dugo, neki drugi ljudi  u njoj dočekuju Bajram i nečija tuđa djeca kikoću se po avliji. Dobro znam da to neka druga nana, tetka, dajdžinca… trči za njima sa baklavom i bamijom i nutka ih da jedu.

„Uzmite bar zalogaj. Onako, bez hljeba.“ 

Izvor: Al Jazeera