Dan sa strancem u Parizu

Faruk Hadžibegić, Pariz, Nogomet, Fudbal
Promašeni penali, osvojene titule, kapitenske trake samo su životni spinovi jednog bogatog, radnog, profesionalnog života [V. Spahović]

Faruk Hadžibegić, nekadašnji nogometni kapiten Jugoslavije, i u Parizu je ostao, kako kaže, 'mrtvi paćenik' Sarajeva.

  Piše: Vedat Spahović

Nostalgija se ne mjeri voltažom ni kilogramima, niti je u slučaju Faruka Hadžibegića, nogometnog zanesenjaka, primjenjiva ikakva vaga sa dva tasa, na jednom, naprimjer, Pariz, a na drugom Sarajevo.

S druge strane, sa Farukom je teško govoriti o nostalgiji, jer ona kod njega nikad i nigdje nije prestajala za Sarajevom i BiH, ponovio mi je bezbroj puta. On bi toj nostalgiji rado dao neko drugo ime, malo konstantnije.

Ovu posljednju počasnu priliku da gostuje u svojoj BiH dobio je izborom za ambasadora za normalizaciju nogometa u BiH.

Nije ova moja pariška priča mjesto raščlanjivanja nesportskih radnji, manipulacija, moralnog dna pojedinaca i grupa u tom našem domu najpopularnijeg sporta, u dijelu glavnog grada što se zove "slatko ćoše". Niti je priča samo o Hadžibegiću.

Zamišljena je, po ko zna koji put, da progovori o "dva svijeta". Još dok sam započinjao sa pitanjem kako se on kulturološki osjećao nakon skoro 30 godina tih uređenih europskih nogometnih i drugih odnosa, kad su ga na čelu sa Ivicom Osimom i drugima zatrpali papirima neregularnisti i krađe, što su doveli do suspenzije BiH u UEFA-i,  skoro je odskočio od stolice.

"Kulturološki. Nije nam valjda to tema, govori mi. Moja kultura dolazi iz onih pedesetak, manje ili više, kvadrata u kojim su me moji roditelji odgajali. Sjećas se i ti, dijelili smo dio te mladosti zajedno na Koševskom brdu. Potom je to bio Koševo Stadion, kasnije kafići, Čaršija...Po Europi sam se samo adaptirao, što i danas činim. Ovu nam bruku u BiH prave pojedinci, jer oni nakon jednog suludog ratnog vremena, i dalje love u mutnom, kradu. Normalni ljudi su još uvijek pod njihovom opsadom, koja nije prestala oslobođenjem i tvog i mog Sarajeva."

Vratnik i Montmartre

Očekivao sam relaksirajuću atmosferu u hladnom, januarskom Parizu. Dobio sam, što bi Englezi rekli, od Faruka "statement". Nešto poput zvanične izjave, od karakterne osobe kakvog se Faruka oduvijek sjećam.

Odjednom mi je bilo drago što sjedimo u istom restoranu satima i razgovaramo, doduše na Champs-Elysees, jer nam se moglo desiti da se vozimo tik pored Trijumfalne kapije, ili plovimo Seinom, a da taj bajni Pariz i ne primjećujemo. Sjećali bismo se tucane kafe na Vratniku, a promicali bi nam Notre Dame, Montmartre ili Pigalle.

"Varaš se", kaže mi Faruk. "Znam ja i ovdje biti domaći. Imam ja i ovdje svog frizera, svog kafedžiju, svoje mjesto gdje kupujem hljeb. Druga stvar je što je meni ljepše pola sata u Tekiji u Mostaru, da ne pominjem sad restoran na Čarsiji što ga neki danas zovu Kod Dženite, ili kod Goge, nego biti satima u St. Germain ili Latin četvrtima Pariza. S druge strane, u ovih 30 godina, moja divna, skladna familija, na čelu sa suprugom Safijom i kćerkom Indom, a Maja je udata i živi u Sarajevu, ima pravo da čuva ovaj dio života dalje od Sarajeva u srcu. Sevilla i Pariz su dio odrastanja svih njih, pa naravno i moj."

Neki ljudi vole da se igraju odrednica svog života, godina koje su im najviše značile, sudbonosnih prekretnica. Faruk ne.

Uvijek je čvrsto na zemlji, nekad bolno realan, a za pozitivnost mu ne trebaju spiritualna ili filozofska ohrabrenja sa popularnih web stranica. Njegova čaša je, otkad ga znam, uvijek bila polu-puna. Tu se ništa nije promijenilo od 1984/85, jer tad smo posljednji put bili u bliskom kontaktu. Samo bih se sporadično sreli, do Pariza.

U godini koju mu pominjem, bio je šampion bivše zemlje Jugoslavije sa Sarajevom. On mi uzvraća: " Došlo mi k'o normalno". Kao da hoće da me odvikne nakane da stvari dramatizujem. Doduše, smiješi se.

"Možda ti je za priču atraktivnije to kako sam otišao iz Sarajeva u Španiju, u Sevillu, u Real Betis?"

"Imao sam potpisan ugovor sa Sarajevom da ostanem. Velike pare, u ono vrijeme. Tadašnji nogometni sudac Salem Prolić me stavio u kontakt sa Mikijem Ivanovićem, novinarom iz Beograda. Tražio me je preko Ivanovića, navodno, Zoran Vekić da dođem u Španiju. Rizikovao sam, Sarajevo je imalo razumijevanje, a ja sam imao naboj da se oprobam vani. Ko ne bi. To je i onda bila stvar prestiža. I danas je. I stvar para. I danas je, ali mnogo više. Odigrao sam dvije nezaboravne sezone u Sevilli. Nikad nisu slomili  jezik oko tog, za njih, neizgovorljivog prezimena Hadžibegić. Postao sam Pepe. I danas sam za njih Pepe. Imaju fantastične klubove navijača."

U dahu je nastavio dio drame, za mene, a normalnosti karijere, za njega. Sjeća se.

"Završio sam sa Betisom i mislio sam da idem kući. U Barceloni su me presreli, na putu za Sarajevo, čelnici Sochauxa, francuskog ligaša, koga je vodio Silvester Takač. Nije mi sudbina dala kući. Te 1989. postao sam Francuz".

Osim kraćeg zadržavanje na kraju karijere u Toulouseu, završio je kao ugledna figura Sochauxa. I kao njegov sportski direktor.

Kad kuha Džinović

Faruk Hadžibegić se donedavno sa ugledom, šarmom i figurom "vječitog mladića" probao u Francuskoj kao trener, u nečemu što najviše voli da radi, ali je također radio i kao trener u svom Betisu.

U Turskoj je provao nešto više od dvije godine kao trener i tamo su mu suradnici bili Čala Janjoš i Dino Đurbuzović. Naravno, bio je i selektor svoje države, BiH.

Njemu relativno kratko selektovanje nije ostavilo nikakvu gorčinu u ustima, niti ružnu riječ za druge na jeziku. Danas je također dio Saveza svoje države, sa nedvojbenim zaslugama uz Osima, Bajevica, Kajtaza, Barbareza i druge iz Komiteta za normalizaciju najpopularnijeg sporta u BiH.

Je li stranac u Parizu?

Ništa manje, ni više, recimo od pjevacke legende Harisa Džinovića, sa kojim je onoliko redovno, koliko su njih dvojica redovno u Parizu. Haris je sa svojom familijom još neredovniji od Faruka, jer je Džinovićevo prirodno radno tržište Srbija i BiH, ali i Europa, gdje smo mi ostali iz bivše zemlje Jugoslavije.

Haris je i zvijezda kuhar pariških okupljanja Hadžibegića sa Emirom Fejzićem i njegovima, Enesom Jusićem iz Bihaca, doktorom Hasom i Merimom-Mecom Ćatović iz Trebinja, Adnanom i Almom Hadžiomerovićem, Sudom Vražalicom, Brajkovićima i ostalih 20-tak naših, pariških familija.

Dakle, Haris se vjerovatno ne bi uvrijedio da ga, onako londonski uporedimo, sa Jamiem Oliverom, jer šta se tu ima porediti; Oliver i engleska kuhinja sa filovanim paprikama, buranijom ili ribom a la Džinović. Liječi svaku nostalgiju.

I umalo da zaboravim. U Parizu je i bh. selektor Safet Sušić. Taj dio nostalgije sa Farukom nisam previše ni pominjao, to da je on nadimak Kaltz (po moćnom Manfredu Kaltzu, desnom beku njemačkog Hamburgera SV) dobio od Sušića. Onog istog Sušića što ga je gurnuo u onaj neslavni promašeni penal protiv Argentine:

"Kaltz, idi pucaj ti".

Promašeni penali, osvojene titule, kapitenske trake samo su životni spinovi jednog bogatog, radnog, profesionalnog života Sarajlije i Bosanca Hadžibegića, prije svega, pa tek onda priznatog stranca u Parizu.

Izvor: Al Jazeera

 

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.