Oglasi

Dan bijelih traka: Alenu i Ajdinu

Najteže mi je nekako pričati s Ešom, u njemu nema mrva zlobe, u glasu mu osjetiš dobrotu, ali ja se pred njim samo skamenim.
Ešo je svojoj djeci, Alenu i Ajdinu, majci Hajri, sestri Majdi i ljubavi svog života, svojoj Nasihi, na zgarištu porodične kuće davno podigao spomenikUstupljeno Al Jazeeri

Na avlijskoj kapiji zastaju Dedina djeca. Prodaju pečurke. Krajem maja u Krajini dospijevaju bijele pečurke i zriju hašlame. Mati uvijek kupi malu vrećicu. Eto, kaže, da proba. Znamo da to više čini da Dedina djeca ne idu kući praznih šaka. Sevap je, kaže. Od toga i žive. Ali, nejse. Ove godine sve buja kao nekad. Ramazan je. Po Čarakovu i Zecovima pala tišina. Oko mene puste kuće, bašče i avlije. Spomenici tuge i samoće. Čuvaju ih "Security guys".

Protjerani plaćaju stotinama eura mjesečno čuvare svojih nedosanjanih snova o kući i ponovnoj sreći u Bosni. Ali, ne vraćaju se. Po avlijama cvjetaju ruže. Ništa me kao ti mirisi i sezonsko voće ne vrati u prošlost i dječačke dane. I, kako to biva, s jutrom i večeri, posebno ramazanom, priča se o ovoj i onoj zgodi, smije se i plače. Mati u pričama reda svoje zaove, a moje tetke. Sve jednu po jednu. Njih sedam. Predaje im rahmet. Na kraju zaključimo da, ustvari, samo o mrtvima i zborimo. Koga god spomeneš, dodaš ono "allahrahmetile". Mati najviše priča o Šahi i Hajri.

Valjda je s njima podijelila najviše muka. Šaha je mamu čak tri puta porodila. I meni je pomogla da napustim majčinu utrobu. Godinama je čistila Čaršijsku džamiju i bogatije bošnjačke, srpske i hrvatske kuće po gradu i tako deverala. U svoju sirotinju bi dovodila softu da Zecovi barem ramazanom imaju hodžu, jer ga inače nije bilo. Dala bi mu sobu do puta pod čijim prozorom je cvjetala najmirisnija bijela ruža na svijetu. Ostatak porodice bi zgurala u ostatak male, čiste i prozračne kućice okićene cvijećem. Ja bih onda, kao dječak, držeći se ručicom za nanine dimije, sa softom, nanom, Šahom i ženama iz komšiluka, polahko u mraku odteturao do male seoske džamije u Zecovima. Eto, ove godine ramazan dospio opet nekako u to doba godine. Ponovo zriju hašlame uz ramazan.

Cerekanje sudije i vriska majki

Šaha je teško podigla dvoje djece, ali nikad joj ništa nije falilo. Do rata se mučila da sa sinom Ramizom izgradi veću kuću. Nije je stigla dovršiti. Preselila je na ahiret u Holandiji. Tamo joj, po zapadnjačkim standardima, dali veliku kuću, u kojoj je boravila uglavnom sama. U naletima emocija, kada se sjeti Ramiza, otvarala bi jedna po jedna vrata, pa ih pljuvala, psovala ih, a onda plakala, uzela abdest, pa klanjala i dovila. "Šta će mi sad te tolike soburine kad mog Ramiza nema..." S tom mišlju je i lijegala, i ustajala. Stalno bi mi ponavljala kako ih je pobilo gladne. Zadnji put sam je vidio nakon početka suđenja Radovanu Karadžiću. Bio sam u sudnici u ime prijedorskih žrtava genocida. Nije se ni pojavio. Nikada neću zaboraviti cerekanje sudije O-Gon Kwona i vrisku majki Srebrenice na koje se deralo obezbjeđenje u sudnici.

Tetka Šaha je na rastanku stajala na svom velikom prozoru, pokrivena šamijom, negdje u pola Holandije i mahala mi svojom staračkom rukom. Plakala je. I kako smo se autom udaljavali od kuće, izgledalo mi je kao da ona pada u nekakvu jamu bezdanu ili bunar. Bože, koliko je samo bila poštovana kod tog prostog prijedorskog puka da haman niko, osim kćerke Ramize i unučadi, na dženazi nije ridao kao Dušanka matičarka i Ankica Kobau.Tetke Šaha i Hajra bile su teški gurmani. Šaha je znala unaprijed na sedam dana šta ćemo jesti. I tako bi slasno govorila o meniju. Ja bih nekada o školskom raspustu odlazio na konak tetki Hajri u Duračke. Padne joj na pamet neka pita, pa nas stane redom ispitivati koju bi. I mene, i kćerku Majdu, moju vršnjakinju, i tetka Esada. Na kraju bi se razljutila, pa napravila četiri različite. Često zastanem pred dvoranom "Mladost" u Prijedoru, zažmirim i slušam Majdu i njene drugarice kako na klupama iznad moje vrište uz pjesme sa posljednjeg koncerta "Crvene jabuke" u Prijedoru, održanog prije rata.

Šahin jedinac Ramiz bio je lijep momčuljak. Oženio se i stekao djecu. Sjećam se da sam, kao dječak, krišom pregledao njegovu kolekciju longplejki "Bijelog dugmeta" i raznih narodnjaka. Zbog Majde i Ramiza, ne slušam stare hitove. Jednostavno - ne mogu. Tetka Šaha bi nam se svraćala sa "posla", kako je nazivala tu svoju muku, pa bi mami donosila pokoji čaršaf, deku, neki komad posuđa. Uvijek je nosila i raznosila. Dijelila redom. Baš smo taj jedan njen čaršav razmotali tih dana kao bijelu zastavu na našoj kući, da, eto, i tako pokažemo "lojalnost novoj sprskoj vlasti". Svrati tako jadna svojim biciklom, baci ga na po avlije, klanja ikindiju, ispriča se, pa krene kući. Pa tek poslije "allahimanet" ona i mati nastave nekakvu priču sve do tog našeg avlijskog ulaza. Znalo se desiti da krene, pa padne sa bicikla, pa tek onda naprave cirkus. Tako i tetka Hajra. Zadnji put su ona i mati ostale čitav sahat na ulazu. Mati je dugo gledala za njom. Kao da je znala da je zadnji put.

'Huse, bježite kući! Nije dobro...'

Na istoj toj kapiji smo se jedne prilike rastali s ocem i sestrom. Mislili smo da se neće vratiti. Njih dvoje na poni biciklu okićeni bijelim trakama. Sestra se razbolila krajem juna 1992. godine, da bi otac, po cijenu života, odlučio da je na bratovom poniju odveze doktoru u grad. Drugačije nije išlo. Oboje okačili po dvije bijele trake na obje ruke. Ko biva, da se bolje vide. Nije ih bilo cijeli dan. Otac od tada više nije bio isti. Uputio se radnom kolegi kraj "Keraterma", da se vide i ispričaju, ne znajući da je tamo logor. Sestra je pričala da joj je rekao da okrene glavu na drugu stranu. Čula je krike. Sva sreća pa ih niko nije zaustavio. Prošli su i tako su se kasno poslijepodne vratili kući s nešto namirnica i antibioticima, koje je jedna medicinska sestra, Srpkinja, doslovce ukrala i ugurala ocu u džep, uz pojašnjenje kako će ih sestra koristiti. "Huse, bježite kući! Nije dobro...", rekla je na rastanku.

Danas se cestom kraj naše kuće prema Sanskom Mostu često može vidjeti mlađa žena kako pješači. Kako nam je kuća kraj te ceste, taj prizor nam i nije neuobičajen, jer bi često sa prijedorske psihijatrije pobjegao neki bolesnik i prolazio kroz našu mahalu. Nama djeci je to nekada bio pravi adrenalin kik. Ali, saznanje da je ta mlada žena, koja prekrštenih ruku na prsima, onako ubrzano, karakteristično za nervne bolesnike, kilometrima hoda cestom kraj naše kuće, upravo ta medicinska sestra, potreslo me je. Ti ukradeni antibiotici spasiše nam sestru. Otac se uvjerio u njene riječi i informacije užasa koje su par mjeseci unatrag stizale do nas, tek pred streljanje. Nekoliko dana ranije, ustao je skroz rano. Trgnuo se iz sna i rekao materi kako se cijelu noć mučio s Ešinom djecom, Alenom i Ajdinom. Igrali se, kaže, s njim u snu, ali ga nekako svega satrali. Cijeli taj dan je bio bolestan. Nekoliko dana kasnije, 23. jula, ispred kuće Fikreta Bačića, streljalo je, na bi gajri hak, njih petericu. To jutro su kosili našu njivu. Otac je spustio kosu iz ruke i uspio izustiti da ima nas četvero djece, pa upitao katila ko će nas sada hraniti.

Ustupljeno Al Jazeeri

Pričale su mi žene da mu se utroba odmah prosula i da nije dugo patio. Mati bi uvijek u teškim tenucima, dok smo lutali svijetom, uz oca, najčešće spominjala tetku Hajru. "Da je Hajra živa, ne bi se vi meni napatili." A tetka Hajra je bila žena div. Ne mislim na visinu, težinu, niti fizičku snagu, već na srce. Ma ta je bila spremna stati pred armiju ako zatreba. Tog julskog jutra je i stala pred hrpu manijaka koji su upali u avliju, htjeli udariti na obraz mojoj Majdi i snahi nam. Tetka se hrabro porpiječi a oni saspu rafale po svima. S tetkom i sedamnaestogodišnjom Majdom, ubiju nam i snahu, i njeno dvoje djece, Ajdina i Anela. Ajdin je imao osam, a Alen pet godina. Ubijeni su upravo tog dana kada ih je moj otac sanjao. Bože, zar je neko mogao pucati u tu djecu? Skoro sam negdje, lutajući Evropom s Bavarskim nacionalnim teatrom, gostovao u Cirihu. Nakon nastupa, odem posjetiti Ešu, Hajrinog sina, a njhovog oca.

Volim ga kao i brata Adu, to krupno dijete koje sam pred svoje streljanje čvrsto držao za ruku, učio Ćursiju i molio Boga da što kraće traje. Na kraju nas je vratilo i završismo u Trnopolju. Ado je danas u Americi. Povratak mu nije padao na pamet. Pocrkasmo za njim. Ali, neka nam je živ i zdrav. Ipak, najteže mi je nekako pričati s Ešom. U njemu nema mrva zlobe. U glasu mu osjetiš dobrotu. Ali, ja se pred njim samo skamenim. Plašim se usta otvoriti. A on veseljak, dobrica... Nabavio sebi malu barku, pa se voza po jezeru i peca ribe. Ulov uglavnom podijeli raji. Okači, veli mi, bosansku zastavu, pa čim ga smradovi, kako inače tepa policijskim patrolama, primijete, mora je skinuti. "Ma čim se udalje, ja nju vratim, šta me briga!", priča mi. Kako god insan pokušavao izbjeći ratnu tematiku, ona u nekom trenutku sama uskoči. I ma kako usta draga pokušavala da šute, ne ide!

Šehidske dženaze

A Ešo onda počne sa svojom samoćom i brigama za zdravlje. I svoje, i tetka Esada. Ostali nekako živi i bez igdje ikoga. Sva sreća rodica mi Asima bila u Sloveniji, pa im ona danas dođe kao kućni direk. A sva je nekakva na mater Hajru. Borac koji se ne predaje. I svaki rastanak s Ešom završi s pričom o njegovoj djeci. Već 26 godina svaku noć ih premeće u mislima. Njih i njihovu smrt. I stalno se pita da li je onaj manji gledao kako starijeg muče, ili obratno. I onda bi se rastali. Ja bih nakon svega dobro otplakao, obolio na jednu heftu barem, pa dolazio sebi do narednog susreta, ili priče poput Ešine. Potroše insana vrijeme i ljudi.

Kad smo se počeli vraćati u Čarakovo i Zecove 1998. godine, pronađemo u bunaru iza Fikretove kuće i oca, i ostalu četvericu kosaca. Ramiza nađemo s komšijom Bajom rahmetli na stotinjak metra dalje. Prepoznali ih ja i Bajina kćerka Esmira, po metalnoj šipki u Bajinoj desnoj nozi. U Ramiza bila neka plastificirana bankovna kartica u desnom džepu plave radne bluze prijedorskog GIK "Mrakovica". Pokopali smo ih već 1998. godine. Iste godine sam, u decembru, otišao u vojsku. Umjesto oproštajne večeri, imali smo četeresnicu za oca i pobijene kosce. A onda smo se vratili na ruševine i započeli se kućiti nanovo. Kao rijetko mlado, malo pismenije čeljade, zapadne me da vodim računa o našem šehidskom mezarju. Upadne tako čovjek u te vode ne sluteći kud će ga sve odnijeti i koliko će s tom vodom otploviti i zdravlja.

Najteže su mi padale šehidske dženaze i opremanja koje sam kasnije, u ime medžlisa, godinama nadgledao. Prozivao sam ih kao da su živi, a onda bi im prilazili Jasim Kučković i ekipa, pa ih umotavali u kefine, imami potirali tejemum umjesto gusula po tim njihovim kostima. Kada bih naletio na školskog kolegu ili nekog o kome sam u udruženju logoraša godinama slušao, poput, naprimjer, doktora Mahmuljina, zaletio bih se pa da ga eto ja, iz nadubljeg poštovanja, lično umotam u onaj komad bijelog platna, bijelog kao bijela traka, ili zastava na našoj kući, obješena 31. maja 1992. godine. I čini mi se, eno je još visi.

I šta sam puta poželio odustati. A onda mi na um padnu Alen i Ajdin, i njihove kose crne, pa pod njima one krupne oči, pa moja Majda, kojoj po ljepoti ravne bilo nije, pa tetka Hajra, snaha nam Nasiha, Ramiz Šahin, Nihad tetke Mevle, Ramo Asijin, ili pak moji Pepi i Krngo, drugari iz djetinjstva. Eto, radi njih se trpi dok god se bude moglo.

Deset prvačića u školi u Čarakovu

A ova tišina što pade po Čarakovu i Zecovima sve mi teže podnošljiva. Naročito zimi. Omladina ode. Njemačka otvorila granice. Ne znam da li je njemačkim vlastima iko javio da nas onaj spomenik palim srpskim borcima u sred logora Trnopolje najviše podsjeća na orla na njemačkom grbu. Možda je i najbolja slika u ogledalu Bosne i Hercegovine danas. Na svega dvadesetak kilometara zračne linije od Evropske unije stoji spomenik, sunovrat svih vrijednosti savremene evropske demokracije. Dotle se porodicama pobijene djece Prijedora i dalje osporava pravo na sjećanje u javnom prostoru u kojem je na sceni monolog užasa. Iz godine u godinu sve gori. Pa i uz prešutno odobravanje međunarodnog faktora u državi. I Njemačke, naravno.

Ta 2012. godina, u kojoj smo započeli s "Danom bijelih traka", bit će da je prava prekretnica. Od 2012. godine u Prijedoru više ništa nije isto. I sve je gore. Naročito nakon presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju kojoj brojka ubijenih nije bila dovoljna da zločin u Prijedoru okarakterizira genocidom. O stanju kolektivnog duha u gradu možda najbolje govori to osporavanje vlasti, izabrane od većine sugrađana, bez mrve empatije, bez koje svako društvo dotiče civilizacijsko dno. Prijedor je otišao daleko dublje.

Prošao sam sinoć kraj malog obilježja u centru grada okićenog cvijećem i svijećama te slikom Davida Dragičevića, mladića kojeg je, kažu, ubio sistem. Stao sam na kratko i gledao to njegovo lijepo dječije lice. Prizor kao predznak nečega što će se tek desiti. Naježio sam se i produžio dalje. A ovdje vam je svaki povratnički korak pravi boj.

I kako god bilo, život teče dalje. Ma kako gorak povratnički zalogaj bio. Obradovala me vijest da će gradonačelnik ipak primiti Fikreta Bačića, pa razgovarati o spomeniku ubijenoj djeci Prijedora, pa ma kako razgovor završio. Međutim, posebno me je obradovala informacija o, zamislite, čak deset prvačića u školi u Čarakovu na jesen.

Moj Ešo nije čekao. Porodicu još nikada nije pronašao. Uvjeren je da komšije Nikići sve znaju. Kaže da ga ta priča o spomeniku malo boli, jer ga je malo kad neko i konsultirao oko svega. On je svojoj djeci, Alenu i Ajdinu, majci Hajri, sestri Majdi i ljubavi svog života, svojoj Nasihi, na zgarištu porodične kuće davno podigao spomenik.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.