Oglasi

Damir Šagolj, fotoreporter koji ne mijenja sliku o stvarnosti

Sjećanje na rat i opsadu na fotografa Damira Šagolja djeluje kao fantomska bol koju čovjek ima u nozi koja mu je amputirana.
Damir Šagolj Šagolj ističe da utisci fotoreportera o osobi, pojavi ili događaju nerijetko završe kao otisci na fotografijiArhiva

Fotografija sa stotog rođendana prabake je prva slika u memoriji bosanskohercegovačkog fotografa Damira Šagolja, dobitnika Pulitzera i World Press Photo nagrade.

Na osnovu te fotografije, Šagolj je razvio mit o vlastitoj porodici, jer na toj fotografiji nije zabilježeno ono što mu nije odgovaralo u vlastitom sjećanju.

Tim riječima bosanskohercegovački fotograf započeo je masterclass u okviru programa “Suočavanje s prošlošću” Sarajevo Film Festivala, 17. avgusta u atrijumu Hotela Evropa. 

Govoreći o ljubavi prema fotografiji, Šagolj kaže: "Moj otac je bio dopisnik najvećeg medija u državi, tako da sam u neku ruku odrastao u redakciji".

Prikazujući fotografije koje je u prvih dvadeset i pet godina bavljenja fotoreportažom snimio na granicama i ratištima, u zatvorima, logorima, vojnim bazama, sakralnim objektima, obdaništima i drugdje, Šagolj ističe da utisci fotoreportera o osobi, pojavi ili događaju nerijetko završe kao otisci na fotografiji.

To ne mora nužno značiti da će predstava o stvarnosti biti iskrivljena -  ključna odrednica je odnos prema zbilji.

Fotoreporter može biti i akter priče i inicijator događaja

Birati atraktivnu sliku o zbilji, a ne tačno predstavljanje stvarnosti kroz objektiv je greška, opominje Šagolj. Naravno, to ne znači da fotoreporter nije i ne može biti akter priče ili inicijator događaja koji želi da zabilježi, odnosno ništa više od posmatrača.

Da bi potkrijepio tu tvrdnju, navodi primjer iz 2017. godine - dok je boravio u bolnici u kojoj se liječe isključivo američki vojnici u Bagdadu, 2017. godine, zabilježio je ukazivanje pomoći dječaku Mustafi.

Kada je doveden u vojnu bolnicu, doktori nisu znali šta da rade sa ranjenim dječakom, s ozbirom da ta bolnica liječi isključivo vojnike. No, Šagolj je zaprijetio da će napraviti najcrnji mogući izvještaj iz te bolnice ako dječaku odmah ne ukažu pomoć.

Dok govori o tome, prisjeća se okruženja i društva u kome je odrastao, koje je bilo izazovno ali isto tako i podsticalo autora da se odvaži i osmjeli na izlazak iz zone komfora.

Pored mjesta, vremena i okolnosti i uslova u kojima nastaje jedan snimak, ističe Šagolj, za fotoreportera su izrazito važni uslovi rada, odnosno koliko komforno i sigurno može da se osjeća na radnom mjestu.

S obzirom da slobodni fotoreporter mora voditi računa o zdravstvenom osiguranju i troškovima liječenja ukoliko mu se nešto dogodi na terenu, manje je sigurnosti na osnovu koje bi mogao pokazati smjelost i odvažnost, tvrdi Šagolj.

Pitanje manipulacije i neispisana pravila

S druge strane, izuzetno dobro plaćen fotoreporter koji izvještava sa mjesta događaja onako kako to od njega zahtijevaju velike korporacije ne može a da se ne zapita da li je manipulisan, odnosno da li autentično i vjerodostojno prikazuje stvarnost ili je plaćen da ne vidi i ne zabilježi ono što vidi, makar bilo istovremeno i tačno i atraktivno.

Zbog toga je, kaže Šagolj, nezahvalno očekivati da će čovjek lako i bezbrižno izaći iz svoje zone komfora, iako je njegov zadatak odvažiti se da vjerodostojno predstavi autentičnost zbilje.

U tom odnosu prema stvarnosti veliku ulogu igraju društvene mreže koje, kaže, navode čovjeka da se pridržava pravila koja još uvijek nisu ispisana.

“Svaki filter kroz koji provučete fotografiju već sam po sebi mijenja sliku o stvarnosti, ponekad je u potpunosti razgrađuje” - opominje Šagolj dok pokazuje neke od svojih fotografija koje nisu provučene kroz filtre, no jasno pokazuju specifičan odnos koji autor ima prema zbilji, takoreći fotokomentar.

Upitan da li je za njega lično bitnije prikazati pozadinu priče koju prati ili njegov odnos prema toj priči, Šagolj odgovara: “Živim između novinarstva i dokumentaristike, a fotografija je moj alat”.

Dan prije njegovog masterclassa u Sarajevu, francuski magazin Le Monde objavio je njegov najnoviji projekt “Sarajevo, Jerusalim - dva grada, dvije sudbine”.

Bilježeći fotografije sa starog jevrejskog groblja u Sarajevu, Šagolj oživljava sjećanje na ljude koji su - služi se Andrićevom tezom - umrli dvaput, jer im niko ne dolazi na groblje.

Fantomska bol

Štaviše, na svijetu više nema gotovo nikog u čijem bi sjećanju mogli živjeti.

Damir Šagolj fotoreportažom se profesionalno bavi od 1996. godine, a na period rata koji je proveo u Sarajevu pod opsadom posmatra isključivo kao vrijeme koje je nestalo u nepovratu.

Sjećanje na rat i na opsadu na njega djeluje kao fantomska bol koju čovjek ima u nozi koja mu je amputirana.

No, da je to sjećanje živo pokazuju teme o kojima Šagolj izvještava kao fotoreporter.

Njegov autorski princip je, utoliko više zbog ratnog iskustva, upotpunjen saosjećanjem sa žrtvama koje tako prestaju biti samo broj, pokazujući šire dimenzije ljudskih gubitaka u konfliktima.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.