Piše: Nadina Maličbegović
Sada pišem iz Srebrenice. Iz grada kojem se uvijek ponovo vraćam. I to ne slučajno.
To je grad čiji je usud promijenio poredak stvari u životima mnogih Bosanaca i Hercegovaca.
Grad je mali, ali su kao stijene veliki ljudi koji u njemu žive. Ljeta, ‘95. izgubili su sve. Ništa im nije ostalo.
Protjerani sa svojih ognjišta, utočišta su pronalazili po barakama i trošnim kućama obližnjih općina, da bi se, samo pet godina poslije, počeli vraćati – na mjesto zločina.
Prve godine povratka bile su teške, ali vrijeme izbjeglištva bilo je teže. Valjda su se zato vratili. Ponijeli su sa sobom tek nekoliko sirotinjskih krpica stečenih u tuđini i puno, puno vjere da ovdje mogu početi ispočetka. Ali znali su da više nikada ništa neće biti isto. Ni njihovi životi, ni njihova nadanja i snovi, ni oni sami…
Smrt uskrati patnje
Vratili su se u Srebrenicu da svjedoče zlu koje se dogodilo ne tako davno i da čekaju da im smrt uskrati patnje za izgubljenim. Jer kada su im ubijali sinove ubili su i sva njihova nadanja, i sve njihove želje, i sva očekivanja.
Ali u besmislici hiljada svakodnevnica jedna jedina stvar koja njihovim potrošenim životima daje smisao je lutanje od grobnice do grobnice i potraga za kostima nestalih žrtava. Ali svaka potraga jednom mora da stane…
Zaboravljam datume i sve što ima veze sa brojevima. Ali bilo je skoro, kada sam radi obavljanja svog reporterskog zadatka u ranim jutarnjim satima krenula u Fojnicu kako bih napravila priču o pripremama bosanskohercegovačke reprezentacije u sjedećoj odbojci za takmičenje na Paraolimpijskim igrama.
Trebali su ti mladići tek otputovati u London i osvojiti to zlato za koje su se tako mukotrpno pripremali mjesecima. I, unaprijed, znali da će ga donijeti kući.
Dok smo vozili prema odredištu nazvao me moj drug Azir iz Srebrenice, inače mladi historičar koji je nekoć i sam preživio genocid. Upoznala sam ga prije dvije ili tri godine – tačnog datuma se ne sjećam – kada se u Srebrenici pripremala premijera filma Belvedere, autora Ahmeda Imamovića.
Dobro znam da su na premijeru filma u srebrenički Dom kulture došle majke Srebrenice, trojica političara i desetak članova njihovog obezbjeđenja, te da je kino-dvorana bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Ahmed Imamović se pitao ima li za preživjele žrtve genocida života nakon genocida, a ja sam se pitala šta kada njih više ne bude, ko će nastaviti njihovu potragu…
Moj drug Azir iz Srebrenice nazvao je da kaže, dobro je pretpostavio da bi me zanimalo, da je umrla Zehta.
U julu 1995. godine, Zehta je prvo ostala bez supruga Ćamila, a onda i bez petorice sinova. Amil, Halid, Nazif, Avdija i Dahmo – još dobro pamtim imena. Lica sa slika sjećam se kao kroz maglu, ali bolje od svega pamtim taj neopisivi izraz naboranog staračkog lica i tupi pogled u nigdje. Sve što je moglo imati neki smisao za staricu kasnih šezdesetih godina, povratnicu u srebreničko selo Ljeskovik – bilo je pronaći skeletne ostatke sinova.
Njenu sedamnaest godina dugu potragu prekinula je smrt. Kosti dvojice sinova nikada nije pronašla.
Često nas novinare i u samoj Srebrenici pitaju zašto pišemo o onome što boli i što je mnogo tužno. S pravom pitaju, jer ima i lijepih stvari u Srebrenici.
Danas sam, recimo, vidjela neuobičajeno mnogo mladića i djevojaka kako šetaju gradom. Prodavačice na maloj gradskoj tržnici doimale su se zadovoljnima, a svi prodajni pultovi bili su pretrpani robom. Muškarci su u svojim dvorištima pripremali drva za hladnu zimu koja dolazi. U kafićima su ljudi različitih nacionalnosti ispijali prvu jutarnju kafu. Čak su se i smijali…
Strah od skrnavljenja
Nekad lijepe stvari prosto ne vidimo. Nekad ih ne želimo vidjeti… Ne zato što su medijski atraktivnije suze majke za izgubljenim sinom nego prva jutarnja kafa Srbina i Bošnjaka, i njihov smijeh… Zatvaramo oči jer se bojimo. Strah nas je da ćemo skrnaviti svetinju, jer nije li majčina suza za izgubljenim djetetom upravo to?
Ali nekada i s najboljom namjerom pogriješimo… Bol Srebrenice će ostati vječno. Izgubljenu djecu sada ne možemo vratiti. Ali život… Život nekako mora ići dalje… Srebrenicu trebamo čuvati.
Ali ako nam prošlost bude jedini smisao budućnosti mi ćemo se utopiti u suzama isplakanim za Srebrenicom. Možda je došlo vrijeme da, nakon sedamnaest godina, sadašnjosti damo priliku.
Ona je tu negdje, među mladićima i djevojkama koji šetaju gradom, među prodavačicama na maloj gradskoj tržnici uz pultove pretrpane robom, u pokretima muškaraca koji pripremaju drva za hladnu zimu, među Srbima i Bošnjacima koji ispijaju prvu jutarnju kafu. I čak se smiju… Ona je tu, u Srebrenici.
Izvor: Al Jazeera