Ima li Sarajevo šanse? Ima li šanse da ikad postane uljuđena evropska prijestolnica, u kojoj je ostalo ponešto od normalnih uslova za život čovjeka, nekakvog nezagađenog zraka i vode, pokojeg drveta i pokoje zelene površine bez gomila smeća i kakve-takve urbanističke harmonije i dosljednosti, sukladne s nekakvim, kakvim-takvim, održivim planom?
Da li je Sarajevo zaista prodato “za šaku dolara”? I ko uopće sada planira budućnost Sarajeva: naučni instituti, nekakvi politički zavodi, bivša, sadašnja ili neka nova vlast, ili pak, građevinski operativci i perači para s međunarodnim pedigreom?
Laicima, kojima je teže izvaditi ličnu kartu nego nekome građevinsku dozvolu za tržni centar i koji nemaju pojma koga treba i koga se uopće može pogurati da bi se izganjala urbanistička saglasnost za, naprimjer, neboder, jedino, izgleda, preostaje postavljati ova dramatično intonirana pitanja.
Bit će mjesta…
Jer, zaista fascinantno i istovremeno zabrinjavajuće zvuče najave izgradnje “nekoliko novih tržnih centara, hotela, visokih modernih zgrada…”, iz bombastično naslovljenih tekstova koji kreiraju sliku glavnog grada Bosne i Hercegovine kao građevinskog Eldorada. U kojem višespratnice niču brzinom većom čak i od famoznih kineskih bolnica za zaražene i oboljele od koronavirusa.
Saznajemo tako mi, slikari naivci, kako jedan srbijanski biznismen namjerava početi s izgradnjom šoping centra u Sarajevu, “koji bi mogao biti najveći u Bosni i Hercegovini”. Pa će nas, dalje, obradovati vijest da izvjesni sirijski biznismen, na mjestu devastiranog doma penzionera, hoće praviti, bezbeli, “veliki tržni centar, hotel i poslovnu zgradu”.
Nije zgoreg dodati još jednu radosnu i uzbudljivu odluku za zidare i molere: u blizini zgrade televizije “Sivog doma” na Alipašinom Polju najavljuje se gradnja kompleksa koji će sadržavati hotel, stambeno-poslovne zgrade, i naravno, šoping centar, a bit će mjesta i za toranj viši od 40 spratova… Naravno da će i jedan od najvećih domaćih trgovačkih lanaca u neposrednoj blizini ove lokacije praviti, kojeg li šoka, svoj najveći maloprodajni tržni centar.
K'o na fabričkoj traci
Nakon što se, uz ozračju istraga i sudskih procesa, završava izgradnja dvadesetšestospratnog sarajevskog tornja – orjentiranog tako da bude idealna barijera za protok i strujanje zraka u jednom od najzatrovanijih gradova svijeta – ovih dana Gradsko vijeće odobrilo je plan gradnje još tri nebodera od 19 i 16 spratova u blizini zgrade Energoinvesta.
A vratimo li se iz novih dijelova grada, projektiranih u doba mračnog socijalističkog režima, u njegovo središte, ustanovit ćemo da se i tamo izmjene i dopune urbanističkih planova, potpuno otvoreno i bezpogovorno, štancaju k'o na fabričkoj traci, a nekada uplanirani trgovi i parkovi svjetlosnom brzinom postaju poslovni objekti. Umjesto Sarajevo, ljubavi moja, himna ovog grada sad je Beton, beton, samo beton,što bi rekao jedan od najvećih živih filozofa i mislilaca Zapadnog Balkana.
Pjesnik Rambo Amadeus “bi betonir'o travu i ofarb'o tamno braon svaku vodu plavu”, da se pita. Graditelji urbanističkog cirkusa, na koji Sarajevo počinje ličiti, i njihovi svesrdni pomagači unutar administracije različitog nivoa, ti su koji Rambovu pjesničku slobodu iz sarkastičnog sna pretvaraju u surovu stvarnost.
Mirnodopski urbicid
Ali, eto, na stranu i jadikovanje o sistematskom propadanju javne imovine i njenoj tajkunizaciji. Ostavimo nezavisnom sudstvu i još nezavisnijem tužilaštvu da se bave vezama javnih službenika i privatnih investitora. Zaboravimo na trenutak i ekološki aspekt ovog mirnodopskog urbicida.
Postavimo jednostavno pitanje: u kom pravcu mi, građani ovog grada i mjesto u kojem živimo, idemo? Da li je stvarno ostvarenje naših aspiracija da sve nekadašnje proizvodne objekte i rekreativne javne prostore pretvorimo u šopingoholičarske hramove?
S druge strane, da li su medijski plaćenici lobija koji unezvjereno otima komad po komad Grada od njegovih stanovnika zaista ubijeđeni da smo tolike budale da ćemo popušiti priču o “novim tržnim centrima i visokim modernim zgradama” kao nečemu dobrom, pozitivnom, progresivnom? I da budemo do kraja sebični, koja je naša je kolektivna i pojedinačna korist od štiklanja betonskih čudovišta?
Zašto ne bi bilo agresivne izgradnje i uređenja parkova i dječijih igrališta, javnih sportskih terena i prostora za rekreaciju? A napraviti botaničku baštu? Ili pravi pravcati zoološki vrt, umjesto skromne nastambe nekoliko egzotičnih životinja? Ili nešto drugo, slično, što nije isključivo usmjereno u zidanje profita jednom čovjeku ili grupi već bezobrazno obogaćenih pojedinaca?
Sve završava i počinje na sistemu
Konačno, zašto ta država, oličena u inim načelnicima, savjetnicima, ministrima… ne bi uslovila prodaju basnoslovno vrijednog građevinskog zemljišta i papire za gradnju s istovremenim i srazmjernim ulaganjem u društveno korisne sadržaje u nešto što će podržati svi koji se stručno bave urbanizmom i čemu će se veseliti i djeca i penzioneri, pa i mi, radni ljudi i građani?
Da, nažalost, nije teško zaključiti da sve počinje i sve se završava na sistemu koji podržava ulaganje u javne površine i infrastrukturu jedino ako je u svrhu predizborne kampanje i lične promocije. Ali, nije sve ni do sistema. Ima nešto i do nas i naše spremnosti da se borimo za vlastitu dobrobit i da tražimo zaštitu, unapređenje i uljepšavanje javne imovine kao da je naša privatna. Da shvatimo da smo mi, stanovnici ovog grada, jedini koji ga mogu zaštititi od sudbine urbanističke nakaze.
Sarajevo će biti, kako kaže početak refrena one ratne pjesme. Samo je pitanje – kakvo?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera