Da li se zao postaje ili se rađa

Netflixova serija ”Mindhunter” govori o posebnoj jedinici FBI-a (EPA)

Ovih dana do ruku mi je došla knjižica o početku rata u BiH, napisana dok je rat još trajao i objavljena 1994. godine. Zato je puna ranjavanja, izbjeglica, granata, ratnih bolnica, silovanja, patova, odvođenja u logore, gelera i svih ostalih ratnih užasa. I nakon toliko godina, nisam mogla da ne osjetim tjeskobu u stomaku. Ali ono što mi je od svega najviše privuklo pažnju jeste osjećaj šoka koji je autor imao, njegova stalna začuđenost zbog svega toga što se dešavalo. Nikako nije mogao povjerovati da se rat stvarno dešava, i pored njegove surove realnosti koju je živio, a najviše problema je imao s prihvatanjem da su se njegovi nekadašnji prijatelji i poznanici, Srbi, okrenuli protiv njega, popeli na okolna brda i počeli granatirati njihov zajednički grad.

Vremenom su neki od nas zaboravili, ali prisjetimo se da je šok zbog toga što su se ”komšije okrenule protiv komšija”, bio je jedan od lajtmotiva početaka rata. Tako je i naš autor razbijao glavu i nikako mu nije bilo jasno kako su se ljudi, koje navodi imenom i prezimenom, ljudi s kojima je proveo cijeli život i za koje je pouzdano znao da su voljeli taj grad – neki su mu pisali i pjesme, mogli toliko promijeniti da su ga počeli rušiti. Drugim riječima, ono što ga je progonilo više od svih užasa kojima svjedočio, bilo je pitanje o promjenjivosti ljudske prirode.

Šta se moglo desiti da se ljudi, koji se nikada nisu mogli okarakterizirati kao zli, ili općenito, drugačiji od svih ostalih, najednom razgoropade i počine užasne stvari nad svojim bližnjim?

Naravno, nije ovo pitanje karakteristično samo za periode nacionalističkih ratova, ili onih koji se uspostavljaju po nekim drugim tipovima različitosti među ljudima, ono se može pitati i za pojedince u miru. Za nekog divnog i pristojnog susjeda koji nas je uvijek pozdravljao u haustoru i za kojeg smo mislili da ne bi ni mrava zgazio, i za kojeg jednog dana slučajno saznamo da je godinama napastvovao djecu ili redovno tukao ženu.

Jedna knjiga i jedna TV serija

Da li su ljudi koji čine zlo, imanentno zli ili su produkt životnih okolnosti? Da li je zlo doista banalno kako je tvrdila Hanna Arendt na suđenju Eichmannu, ili se neki ljudi doista rađaju kao sociopate – kako ih vole nazivati u američkim filmovima, a predstavljaju ljude koji nemaju sposobnost da saosjećaju s drugima i nisu razvili moralnu odgovornost. Da li se zlo koje počine neki drugi može do kraja objasniti surovim odrastanjem i zlostavljanjem koje su i sami pretrpjeli?

Različiti su načini kojima se pokušavalo, pokušava i kojim će se pokušavati odgovoriti na ova pitanja, a još efektniji od onih psiholoških ili filozofskih, jesu umjetnički, na filmovima ili u knjigama. Moglo bi se čak reći da se odgovorom na ova pitanja bave sve knjige ili filmovi koji pokušavaju predstaviti ljudsku prirodu u svoj njenoj kompleksnosti, sa svim kontradiktornostima koje je čine. Ali ipak želim izdvojiti jednu knjigu i jednu seriju koje se odgovorom na ovo pitanje bave direktnije, a koje su također do mene došle nedavno. Prvi je roman mostarskog pisca Elvedina Nezirovića, Ništa lakše od umiranja, a drugo Netflixova serija ”Mindhunter”, kojoj je ovog mjeseca emitovana druga sezona. Oboje zaslužuju poseban osvrt, ali ovdje ću opisati samo način na koji su pokušale objasniti prirodu zla.

Nezirović romanesknu priču zasniva na istinitom slučaju Šveđanina, Jackie Arklöva, koji je devedesetih dobrovoljno došao da ratuje u Hrvatsku i Hercegovinu, pridruživši se specijalnim postrojbama hrvatske vojske, i kojeg je on, kao mlad vojnik, spletom okolnosti i upoznao. Vješto miješajući fakte i fikciju, stvarne i izmišljene likove, Neziroviću je osnovni cilj da pokuša shvatiti prirodu i porijeklo zla glavnog lika. Jer Arklöv, ili Aaker kako ga u romanu naziva, naročito se iskazao mučenjem bošnjačkih zarobljenika u logorima Gabela, Dretelj i Grabovina. Neke je tukao do smrti, a bio je poznat i po udaranju protivpožarnim crijevom, što je važilo za veoma efektnu tehniku nanošenja bola. Znao ih je polijevati vodom da bi što duže zadržali svijest, a on ih što duže tukao. Nezirović pokušava shvatiti zbog čega je taj čovjek, stranac, koji nije imao veze sa ratom u BiH, došao i činio ljudima tako okrutne stvari. Odlazi u Švedsku s namjerom da intervjuiše one koji su ga poznavali i pronađe uzroke u njegovom prijašnjem životu. Tamo saznaje da je Aaker bio usvojen i da se u malom gradu na sjeveru izdvajao bojom svoje kože zbog čega je mogao imati probleme s vršnjacima. Kao mladić se zagrijao za neonacističku ideologiju i počeo da živi u skladu s njom. Međutim, ništa od ovoga nije bilo dovoljno da objasni zlo koje je činio kasnije u životu, kao ni da odgovori na pitanja zašto drugi ljudi, kojima su se desile i gore stvari u životu, ništa slično nisu uradili.

Mindhunter je serija koja je također zasnovana na istinitom događaju opisanim u knjizi autora John. E. Douglasa i i Mark Olshakera. Radnja je smještena u sedamdesete godine, vrijeme osnivanja posebne bihejvioralne jedinice FBI koja se bavi profiliranjem serijskih ubica. Želja im je bila da objasne psihologiju serijskih ubica i njihove motive za zločin, da bi ih prepoznali na vrijeme i što prije uhvatili. Pratimo agente dok intervjuiraju neke od najslavnijih ubica tog vremena, i saznajemo jezive detalje njihovih zločina i često bizarnih motiva koji su ih naveli da ih počine.

Agenti FBI čine prave pionirske poduhvate dok pitaju ubice kakvo su imali djetinjstvo i da li im je ubistvo pričinilo seksualno ili neko drugo zadovoljstvo, identificirajući po prvi put takve vanjske ili unutrašnje motive zločina.

Serijski ubica

Upravo se na primjeru ovih intervjua iz serije vidi kompleksnost dileme o porijeklu zla: da li se s njim rađa ili se takav postaje. Teško je ne osjetiti simpatiju prema nekim od ovih ubica, i pored zločina koji su počinili, jer za njega nalazimo opravdanje u životu koji su preživjeli. Mi u BiH imamo odličan primjer u ”našem” serijskom ubici Edibu Buljubašiću, i knjizi (Zašto sam ubio oca) u kojoj opisuje kakav je težak život vodio. S druge strane, ne možemo ne osjetiti zaprepaštenje zbog potpunog odsustva kajanja i žaljenja kod drugih ubica. Možda bi njihovom profilu više odgovarao naš ”najnoviji serijski ubica” Edin Gačić, jer su upravo njega opisivali kao osobu sa sociopatskim profilom ličnosti. Koliko u tome ima istine, i da li mu tom ocjenom činimo nepravdu, danas je bez rezultata testova ličnosti nemoguće tvrditi.

Bilo kako bilo, iako bi bilo ”fino” znati i iako se prirodno o tome pitati, mislim da odgovori o porijeklu zla nisu toliko ni bitni. Da li je zlo urođeno, da li je produkt okoline ili je sasvim slučajno, postaje sporedno kada se zlo već desi jer se ono desilo. Možda će psihologija jednog dana toliko napredovati da će moći sa stopostotnom sigurnošću identifikovati osobe koje bi počinile zlo, prije nego što ga počine ili pak okolnosti koje bi sigurno dovele do toga da određeni pojedinac počini zlo pa će ih na vrijeme spriječiti. Ali danas još živimo u vremenu u kojem je to nemoguće i još je puno pitanja na koja moramo odgovoriti i varijabli na koje ne možemo utjecati. Jedino što pri tome ostaje bitno jeste samo zlo, koje je isto užasno bez obzira na razloge koji su doveli do njega. Istina, različite su odgovornosti za počinjena zlodjela i odgovornost pojedinca u kolektivu – kao npr. u ratu, manja je od odgovornosti pojedinca koji stoji sam iza počinjenog zla i kojeg ne ”štite” veliki narativi i difuzije odgovornosti. Također, različitu krivicu snosi pojedinac koji je zlo počinio slučajno ili je i sam bio žrtva zla pa ga je reprodukovao, nego onaj koji nema ovakvu vrstu opravdanja. Ali samo zlo koje su oni počinili, bez obzira na međusobne razlike, isto je i ne može se mjeriti različitim aršinima. Jednostavno: zlo je zlo, i tu nema puno mudrosti.

Izvor: Al Jazeera