Nekako s proljeća 1991. godine u Cazin su došle kolone izbjeglica iz Slunja (Hrvatska). Znam da je bila subota i da su mama i baba Matilda kuhale hranu. Otac je već bio angažiran u njihovom smještanju u kuće. Kiša je padala, a kinosala je bila puna ljudi koji su imali izgubljene poglede i nisu ništa govorili. Jednom dječaku sam dala svoj omiljeni džemper. Rekli su mi da je njemu potrebniji nego meni.
Došlo je proljeće 1992. godine. U novom broju Vesele sveske, koju sam čitala od korica do korica, trebalo je da Nadrealisti otkriju tajnu ‘hepeka’. Prošao je jedan mjesec, pa drugi, ali ‘Vesela Sveska’ nije dolazila. Jedino su u aprilu došle izbjeglice iz Bosanske Krupe. Nama, najmlađima, to se činilo kao velika posjeta, kao velika grupa gostiju koja je došla.
Početkom maja u naš razred je došao Amir. Rekao nam je da je došao iz Sarajeva na par dana, dok se nešto ‘ne smiri’. Tih par dana je potrajalo do neke 1996. godine. Očekivana Vesela sveska nije stigla. Nekad u sred rata sam se pomirila sa tim da moje omiljene novine nikad neće stići.
Stvarni rat je za nas počeo kada su prve granate slomile stabla zrele trešnje. Tada smo znali da je to zlo došlo do nas. Prolazili su dani i godine u novom načinu življenja i promišljanja, život je tekao svojim tokom, a svi smo se molili da to stane. U školu često nismo išli, ali smo zato svoju kreativnost i želju za igrom ispoljavali svakodnevno.
‘Stradala od straha’
Ja ne znam koja je godina bila najgora, ali znam da su zime bile hladne i sa puno snijega. Išli smo po humanitarnu pomoć, po konzerve IKAR-a, po par decilitara ulja, par kilograma brašna i pakovanje germe. Soju i leću smo dobijali jako često pa su moja mama, a i sve ostale mame, pravile neke paštete od soje. Generalno, nismo to voljeli.
Četiri godine djetinjstva su prošle uz zvuk granata i puškaranje mitraljeza. Strah je bio svakodnevni, ali smo sa njim živjeli. Smijali smo se našoj rodici Jasmini koja je rekla da je stradala od straha. Kako se od straha može stradati?! A, Jasmina je bila u pravu.
Rat je jedne zime formalno završen, a mi smo na krilima kolektivnog ushita dočekivali nove godine. Entuzijazam se osjećao na svakom koraku, ljudi su se smijali. Ne baš dugo. Na iskrenom suočavanju sa prošlošću nije se radilo. Rat se preselio u medije odakle su nas političari iznova dijelili i svrstavali. Zveckanje oružjem je bilo često i u san se počeo uvlačiti strah od rata. Stariji su ponovo pričali o ratu, a oni koji ga nisu upamtili pozivali su na novo prolijevanje krvi.
O našem djetinjstvu u ratu se nije pričalo. O njemu smo međusobno pričali mi koji smo odrastali u ratu. Prisjećali bismo se igara koje smo igrali, priredbi koje smo jedni za druge organizirali, hrane koju smo jeli i kako smo sve dijelili. Divili bismo smo se svojoj kreativnosti i hrabrosti, ali niti jednom nismo poželjeli povratak u taj period.
Tiho, bez medija, mi smo živjeli naše djetinjstvo. Tiho, sve do trenutka kada je Jasminko Halilović odlučio da napravi koncept Muzej ratnog djetinjstva koji će trajno sačuvati iskustvo našeg odrastanja i sazrijevanja u ratu. Od koncepta do otvorenja Muzeja proteklo je skoro pet godina – pet godina predanog rada tima u kojem su se našli stručnjaci za ovu oblast.
Stvari koje pričaju
Svoj novi dom u Muzeju su pronašli predmeti i svjedočenja koja su se prikupljala u cijeloj BiH. Tamo je sada novi dom crnog vokmena (walkman) kojeg je poklonio jedan dječak. Od straha da će ga vojska oduzeti, kao što su njegovoj porodici uzeli automobil Golf iz dvorišta, dječak ga nikome nije pokazivao. Sada je poklonjen Muzeju uz dirljivu priču dječaka koji je sanjao mir.
Dom je našao i ceker jednog momka koji se sa 17 godina našao u rovu. Na cekeru je ispisano njegovo ime i značio mu je više od one hrane koju su mu roditelji slali u njemu. U ratnom ludilu on je sanjao o toplom domu, negdje na nekom brdu za koje do tada nije znao ni da postoji.
Dvije loptice će zauvijek biti u paru u Muzeju. Pripadale su bratu i sestri. Brat je poginuo u ratu, a sestra je odlučila da loptice pokloni i ispriča svoju priču, priču o pogubnosti rata i bolu koji će nositi cijeli život.
Iako naziv možda upućuje na to, Muzej ratnog djetinjstva nikako ne želi da traumatizira posjetioce, već želi da im predstavi jedinstvena iskustva odrastanja i sazrijevanja u ratu, ali i da pomogne ličnom i kolektivnom pomirenju.
Put do cilja nije lagan. Ali, zato ga i vrijedi podržati. Zato, da nijedna Ramiza više ne bi hodala preko razmrskanih tijela svojih poginulih prijateljica, da nijednoj Almi ne bi izgorjela kuća, da nijedan Filip ne bi jeo hranu iz humanitarne pomoći kojoj je istekao rok, i da nijedno dijete više ne bi napisalo:
„Dragi moj tata! Bez tebe je sve pusto i ne veselimo se kao kada si ti bio kod nas. Da li me voliš kao nekada kada si bio kod mene? Nemam više čokolade kao što si mi ti uzimao, što na njoj piše ‘volim te’. Ovaj prljavi rat želi da se više ne vidimo.“
P.S. Muzej ratnog djetinjstva otvoren je 28. januara 2017. u Sarajevu, na adresi Logavina 32.
Izvor: Al Jazeera