Piše: Tim Clancy
Kada su se Kenan, Elma i Benjo rastali sa gorostasom sa Prokletija, zaputili su se prema Komovima, poveznici koja nedostaje između veličanstvenih vrhova i nacionalnih parkova Biogradska i Durmitor.
Na web stranici Google maps naznačene su većinom biciklističke staze u općini Adrijevići sjeverozapadno od Nacionalnog parka Prokletije.
Ovaj često zaboravljeni predio istinske prirodne ljepote ne samo da nudi odlične staze za planinarenje već je udaljeniji od nekih od najizolovanijih vrhova Prokletija. Pored tog što povezuje najdragocjenija zaštićena područja u Crnoj Gori, ovaj dio puta, kako je naš tim kasnije saznao, proteže se sve do granice sa Bosnom i Hercegovinom.
Šator u dvorištu
Nakon dugog dana na Prokletijama naš tim je uvečer stigao u sred nedođije. Nakon izvjesnog vremena pronašli su selo Konjuhe i ušli su u skučeni kafić. Kada smo ušli, zamro je razgovor među grupom muškaraca koji su pili pivo i pušili bez prestanka. Zurili su u nas. Uslijedilo je par opreznih pitanja ko smo i šta radimo. Vlasnik, Branislav Bobovićm doimao se iznenađeno kada je Kenan rekao “mi smo iz Sarajeva i došli smo da promoviramo lokacije za pješačenje i planinarenje u Crnoj Gori.” Time je probio led. Zatim je Kenan rekao da tražimo prenoćište. Vlasnik kafića nam je ponudio nedovršeni sprat koji je podignut iznad kafića. Kratko smo se zgledali i Elma je odbila ponudu. Podići ćemo šator u dvorištu.
Novo putovanje je započinjalo, ali sve je bilo povezano prirodnim putem, kroz ovaj neočekivani susret.
Sjeli smo i popili pivo. Jedno pa još jedno. Zatim su ugasili svjetla. Šta se radi kada se ugase svjetla? Ništa posebno. Tako smo popili još nekolio piva i pridružili se kartanju. Vlasnika i Kenana su krenule karte. Nakon nekoliko sati, Brane nam nije dozvolio da spavamo u dvorištu. Poveo nas je u porodičnu kuću gdje smo prespavali u udobnim krevetima i dobili zdrav doručak. Atmosfera je postala dosta toplija, kao da smo daleki rođaci. Brane se prije polaska pobrinuo da znamo gdje trebamo ići i koga potražiti prije nego se sretnemo sa svojim vodičem kroz Crnu Goru Duškom Raketićem. Novo putovanje je započinjalo, ali sve je bilo povezano prirodnim putem, kroz ovaj neočekivani susret.
Jedno poznanstvo je vodilo ka drugom i ovaj nepoznati dio sjeverne Crne Gore više je ličio porodičnom okupljanju nego otkrivanju nepoznate staze. Iako je pješačenje do Carina, s prijatnim i sposobnim studentom prava, našim vodičem Duškom bilo manje zahtjevno od zastrašujućih vrhova Prokletije, našem timu je bilo jednako očaravajuće.
Brdovit pejzaž nam je za promjenu prijao. Bilo je više drveća i zelenila nego ranije. To je još bila zdrava šetnja koja je ujedno bila i prva i za Kenana i za Elmu u ovom dijelu Crne Gore. Duško nam je bio koristan vođa sve to Durmitora. Pomogao nam je otkriti sljedeće…
Crna Gora ima dugu historiju odolijevanja osvajačima, što je bilo moguće zbog nepristupačnog i surovog planinskog pejzaža. Planinske kulture Via Dinarice zasigurno su jedno od najljepših ljudskih obilježja Via Dinarice. Stil života ovih gorštaka možda se zapadnjačkom oku doima romantičnim, ali život koji su sebi izgradili je težak.
Crna Gora je postala drugo ime za planinski biciklizam i fantastične staze, a može se pohvaliti stotinama kilometara dobro označenih staza koje se protežu kroz nevjerovatno raznolike pejzaže.
Rade svaki dan od zore. Samo nekoliko namirnica kupuju. Ostatak dobijaju zemljoradnjom i stočarstvom. Za njih ne postoji vikend. Nemaju vremena za odmor. Stada se moraju voditi na ispašu i musti. Drva se moraju rezati i slagati. Trava se mora kositi a sijeno balirati. U tome nema mnogo romantičnih elemenata. Ali postoji i druga strana ove priče, koja posebno dolazi do izražaja otkako je pokrenut projekat Via Dinarica. Mještani će uvijek naći vremena za goste. Nerijetko će se prema njima odnositi kao prema porodici. Iskreno govoreći, lijepo je kada neko s drugog kraja svijeta ušeta u njihovu izolovanu svakodnevnicu. Pored veza među ljudima, koje su važne, ovime se na više načina potvrđuje vrijednost njihovog naslijeđa.
Većina planiskih kultura u Evropi davno je izumrla. Mnogi od onih koji su uspjeli opstati, nisu izbjeli talase modernizacije. Predio Dinarida je jedan od rijetkih predjela u kojem je drevni, tradicionalni način života pravilo, a ne izuzetak. Crnogorci iz planinskih krajeva ne samo da opstaju već i žive veoma dobro u nekim dijelovima zahvaljujući porastu ekoturizma. Crna Gora je postala drugo ime za planinski biciklizam i fantastične staze, a može se pohvaliti stotinama kilometara dobro označenih staza koje se protežu kroz nevjerovatno raznolike pejzaže.
Između ekonomije i ekologije
I upravo ovdje pronalazak dragocjene ravnoteže između razvoja i tradicije kao i između ekonomije i ekologije poprima ključni značaj. Potreban je udružen napor da bi se promovisali i sačuvali ljudi i mjesta koja Via Dinaricu čine posebnom.
Iako mnogi od nas traže adrenalin u penjanju na zahtjevan vrh ili savladavanju udaljenog i uistinu neukroćenog dijela Via Dinarice, Kenan i Elma su stalno nailazili na dragulje različite vrste.
Važnu kariku u tom naporu predstavljate Vi – slučajni posjetilac – koji će pješačeći do novih visina odigrati ključnu ulogu u odavanju priznanja njihovoj kulturi tako što ćete šetati uzdržano i ne ostavljajući tragove (osim emotivnih) i privremeno se asimilirati sa gorštačkim načinom života. Vratit ćete se kao bolja osoba. To Vam možemo obećati.
Iako mnogi od nas traže adrenalin u penjanju na zahtjevan vrh ili savladavanju udaljenog i uistinu neukroćenog dijela Via Dinarice, Kenan i Elma su stalno nailazili na dragulje različite vrste. U selima Konjuhe, Štvana ili Grabac, topla dobrodošlica lokalnog, planinskog stanovništva (da i ne spominjemo jednostavnu ali fantastičnu 100 posto organsku hranu kao i razne vrste domaće rakije) predstavljala je iskustvo koje vas prizemlji i otvori vam oči.
Izvor: Al Jazeera