Crna Gora bolja od Ibice

Ponašati se kao da imaš novca u Crnoj Gori je važnije nego imati novac (Al Jazeera)

Piše: Andrej Nikolaidis

Jeste li čuli za mladića po imenu Adam Armstrong?

Imam osjećaj da ćete čuti, jer devetnaestogodišnji Adam najavljuje vrhunske rezultate u tvrdičluku.

Adam je, čitam u jutarnjoj štampi, rezervisao ljetovanje na Ibici, kamo je naumio otići sa djevojkom Indijom Lomas. Problem je nastao kada je Indijin očuh greškom rezervisao let Ryanairom na ime „Adam Vest“.

Znam šta ćete reći: dobro, čovjek ne zna ni kako se zove mladić sa kojim njegova (polu)kći ide na ljetovanje. Ali, kao prvo: zna kako se zove ona, pa nije pogriješio i rezervaciju za nju, što je za svaku pohvalu. Drugo, čovjek hoće da pomogne: zašto, u krajnjem, mladi Adam sam nije kupio karte? Pravi džentlmen to ne bi prepustio familiji izabranice svoga srca. 

Ime na karti

Adam Armstrong je telefonom, internetom ili gradskim saobraćajem, ko će znati, zapucao u Ryanair. Tamo su mu tražili 220 funti za promjenu imena na karti.

Adamu se to učinilo skupo, pa je odlučio da mu se za te pare isplati da zaista postane Adam Vest. Mladić je doslovce shvatio Šekspirove stihove: Ime nije ništa, što zovemo ružom slatko bi mirisalo i s drugim imenom… U opštini je promijenio ime. To je bilo besplatno. Onda je napravio novi pasoš na ime Adam Vest, što ga je koštalo 103 funte. Na kraju je Adam Vest bio dobar 117 funti – malo li je, na ovu skupoću?

Čovjek je, dakle, da ne bi kupio novu avionsku kartu, promijenio ime. Ako mene pitate, skuplje je često jeftinije. Adam Vest će, čim se vrati sa ljetovanja, morati izvaditi i novu ličnu, novu vozačku, otvoriti nove bankovne račune, uzeti novi indeks. To je dosta posla, ali još uvijek ne toliko koliko bi pred Adamom stajalo da je Indijin očuh, kojim slučajem, napravio tipfeler, pa mu kupio kartu na ime Ada Vest. Tada bi, osim imena, morao promijeniti i pol, što bi štedjivi Adam, ako bi ga operacija, uz pomoć države i donatora, koštala manje od 220 funti, nesumnjivo i učinio. Čitao sam Džudit Batler, čak i objavio njenu knjigu, primio sam, dakle, k znanju njenu tezu da ni rod, kao i ime, nije ništa, nego je tek društvena konstrukcija. Ada, Adam, kakva je razlika? Ali objasniti ti to onima iz Ryanaira…

Da Adam, kojim slučajem, živi u Crnoj Gori, gdje ljudi slabo čitaju Šekspira i Batlerovu, nego se drže Njegoša, familija bi ga se koliko sutra odrekla preko „Pobjede“.

Predstavnik bratstva

Onda bi se javio i predstavnik bratstva Adamsovih, da oglasi kako ga se i oni odriču. Neka to, nego bi ga se odreklo i bratstvo Vestovih, sa porukom za Adamsove, sa kojim su tradicionalno u dobrim odnosima koje neće narušiti mlada cicija: niti ste vi šta izgubili, niti smo mi šta dobili. Tako je to u Crnoj Gori, gdje su oni koji troše ono što nije njihovo oduvijek bili više na cijeni od onih koji neće da troše svoje. Pa je, stoga, rasprodaja tuđe imovine i potrošnja tuđih para trajni temelj crnogorske ekonomije. Što Crnogorcima omogućava da budu fukara sa manirima plemstva. Zbog čega na benzinskim pumpama u Crnoj Gori čovjek redovno nailazi na – u markiranu robu obučene vozače toyotinih džipova i audijevih limuzina koji pune pet eura goriva, jer za više nemaju.

Ponašati se kao da imaš novca u Crnoj Gori je važnije nego imati novac. Jer novac dođe i prođe, a plemićki maniri ostaju. Crnogorski prezir prema gotovini vjerovatno najbolje opisuje vic koji govori o grupi iseljenika koji su početkom dvadesetog vijeka napustili svoj podlovćenski kraj pa stigli u Njujork. Jedan od njih, čim je kročio na kopno, naiđe na dolar. Sagne se da podigne novčanicu, našto ga zemljak lupi po ruci i kaže mu: sram te bilo, tek si stigao, a već si počeo da radiš.  

Meni je Adam jasan – Baja Patak u ljuskom obličju, ekscesivna škrtost koja čovjeka, u krajnjem, nasmije, pa je stoga, kao i sve što donese makar mrvu veselja na ovaj mračni svijet, na neki način i dragocjena. Ali Indija – ta je cura istinska misterija.

Čudni su ljudi, još čudnije njihove libidalne ekonomije: ljude kod drugih ljudi privlače razne stvari koje se iz naše perspektive mogu učiniti čudne, nezahvalno je to komentarisati…

A, sutra ćeš…

Ali nešto mi govori da će se njen i Adamov odmor na Ibici pretvoriti u pokaznu vježbu iz discipline „štednja je mudrost trošenja“. Čovjek koji za 117 funti mijenja ime teško da kavaljerski plaća račune iz restorana. Nadati se da je očuh Indiji dao para, jer će joj trebati: šta god pojede i popije, sama će platiti. Ako Adam izračuna da mu se više isplati da za svoj dio večere pet sati pere suđe, Indija će sama na spavanje. Adama, da budem iskren, zamišljam kako po dolasku u hotel na Ibici žučno raspravlja sa nosačem kofera: ovaj navaljuje da ponese torbe u sobu, Adam ga uzalud pokušava ubijediti da za tim nema potrebe – sam će. Na kraju naš Vest, na navaljivanje nosača, popusti: dobro, neka im ponese proklete kofere, a on će, umjesto da mu da dva eura bakšiša, dok se Indija istušira i malo odmori, okopati baštu nosačevoj majci, i njih dvojica su kvit: ruka ruci?     

Zašto vam sve ovo pričam: jer su Adam i Indija odabrali pogrešnu turističku destinaciju. Umjesto na Ibicu, trebali su doći u Crnu Goru. Gdje još  možeš naći konobare starog kova koji, kada im kafu pokušaš platiti novčanicom od dvadeset eura, samo zato što im je mrsko i ispod časti otići u susjedni lokal i rasitniti pare, čovjeku koga prvi put u životu vide kažu: ajde, pa ćeš mi donijet’ sutra

Gdje bi se štedljiv čovjek, poput našeg Adama, mogao bolje provesti? 

Izvor: Al Jazeera