Čovjek koji je u drvetu vidio cijeli kosmos

I u Doboju, u kući njegovog oca, vlasnika pilane, drvo je bilo kult i sve se nekako vrtjelo oko drveta (Reuters)

Piše: Edina Kamenica

Pozvaše me neki dan iz jednog novinarskog udruženja i najaviše okrugli sto na kojem će se govoriti o ratu i novinarstvu.

U trenu se, baš ovim povodom, prisjetih jednog majskog dana ‘94. godine. Još su mi u očima bijeli kameni obluci u mirisnoj sarajevskoj avliji, koja je, kako su mi objasnili domaćini, nekada pripadala porodici Kabadaja. Prvi Kabadaja, tako sam čula, a ne znam je li tačno, došao je u Sarajevo iz Anadolije.

Kada sam upoznala Jovana Lukića, ovaj penzionisani pravnik imao je 66 godina. U lijevom oku mu je bio potpuni mrak, a u desnom se svjetlost uvlačila tek djelićem. U Logavinu je došao sa suprugom Mirom nakon što je njihov dom izgorio.

Dok sam čekala da izađe, i brojala prozore na kući, zaustavivši se na šesnaestom, i pritom se divila jednostavnosti linija njihovih drvenih ramova, pogled mi je pao na obeharalo stablo, ispod kojeg su bile dvije dugačke drvene klupe.

Između klupa je stajao sto. Na jednoj od njegovih strana bila su zalijepljena dva srca, od drveta. Dva puna srca, koja su se dodirivala i koja nimalo nisu marila za detonacije u daljini.

Pjevačica preplašena od fijuka granata

Kasnije sam saznala da je upravo u ovoj kući Jovan Lukić prespavao jednu noć davne 1947. godine. Došao je tada iz Gračanice na omladinski skup i, kako je u ono vrijeme bio običaj da svaki domaćin sa sobom povede po jednog gosta, Jovana je u ovu ulicu, na broj 70, dovela djevojka koja se prezivala Čengić. Zaboravio joj je i ime i lik.

Nizale su se potom godine i, nakon što se oženio njegov posinak, Lukići su pošli u posjetu snahinom daidži, u Logavinu.

Zaustavivši se pred jednom kućom, Jovanu se odmah učinila poznatom, a, zakoračivši u avliju, koju sam i ja razgledala ushićeno, sjetio se da je upravo tu nekada bio dragi gost.

Sjetio se i toga da cijelu noć nije mogao oka sklopiti, toliko je lijepo Sarajevo bilo u dolini, i on je bez prestanka gledao svjetla grada, pa njihovo gašenje, mrak koji je sve progutao. U zoru, kada se grad počeo pomaljati, Jovan ga još nije bio prestao gledati.

Došavši u ratu, u Logavinu, po treći put, dakle, u istu kuću, Jovan je prvo zapazio cjepanicu u avliji.

“Napipao sam je i podigao prema suncu. Uvijek tako radim. Ličila mi je na ptičice, koje, dok sam bio u šumi, nisam nikad vidio, ali sam čuo njihov cvrkut. U šupi sam našao testeru i nešto alata”, kazivao mi je Jovan.

Zaboravio je kome je poklonio prvu drvenu pjevačicu, sićušnu, preplašenu od fijuka granata. Zna da je to bilo neko dijete.

Posadi drvo, nemoj slomiti drvo, nemoj oštetiti drvo

I, tako, dok su se razlijegale eksplozije svuda okolo, dok su sirene zavijale, dok je rat bjesnio, na trenutak se utišavao, pa opet sijao smrt, Jovan je svaki dan drvetu udahnjivao lik, formu, a što je radio i prije rata. Nakon planinarenja nerijetko bi se vraćao kući noseći u ruksaku komad drveta, grančicu, korijenje, panj.

Jer, neki hodaju šumom i vide u njoj samo drveće, a neki ljudi, pa i u drvenim otpacima, vide cijeli kosmos.

“Zato sam uvijek uza se nosio malu testeru, pa njome izvadim to što sam opazio, zavijem nekad u veliki list i ponesem sa sobom. Trideset godina sam tako radio i napravio mnoge figure, neke su bile i na izložbama, neke i dobivale nagrade, a neke se nisu micale iz Jovanovog doma.” 

U njihovoj blizini bilo mu je kao da je pod vedrim nebom na Hrasničkom stanu ili oko logorske vatre na Bjelašnici ili na zelenoj romanijskoj livadi ili se odmara ispod homora trebevićkih.

I u Doboju, u kući njegovog oca, vlasnika pilane, drvo je bilo kult i sve se nekako vrtjelo oko drveta, i počinjalo sa: posadi drvo, nemoj slomiti drvo, nemoj oštetiti drvo. Upravo zato Jovan nikada nije od žive žile djeljao bilo šta. On je komade drveta izvlačio iz jarkova, potoka. Sve ostalo za njega bi bio grijeh.

Uvijek se makar na tren sjete one avlije

A u ratu?

Iz one lijepe avlije, s Jovanovim “zaštitnim znakom”, dva priljubljena puna srca, “izlazili” su krevetići za Barbike i druge lutke namijenjene sarajevskim djevojčicama, razne figurice, životinje, klaviri, drveni pištolji… Sve je to služilo samo djeci, koja, nekada, znaju biti i zahtjevna. Pa je tako, prisjećao se Jovan, došla Amela i žalila se da kuće njenih drugarica imaju balkone, a njena nema.

“Šta sam mogao drugo nego napraviti i njoj balkon”, smijao se majstor. Druga curica tražila je fotelju za svoju princezu od gume, treća je naručila mjesec, jedan dječak poželio je imati drvenu loptu, jedan more, a jedan – nebo.

Dječica su dolazila čika Jovi i samo da malo s njim popričaju, neka su mu i pomagala, kao, naprimjer, Kenan, a Amara je drvo počelo toliko interesovati da je svaki dan pridržavao majstoru alat, mjerio gdje će testerom povući.

Kad bi se pucnjava smirila, znali bi ga uzeti za ruku, kao nekada i unučad domara Salke iz zgrade gdje je bio njegov dom (u kojem su izgorjele i sve Jovine figurice), i prošetati se s njim. Štap mu tada nije trebao.

Jovana Lukića odavno nema živog, ali sigurna sam – sva ta djeca koja danas imaju svoju djecu, dok im kupuju igračke, uvijek se makar na tren sjete one avlije, onog drveta i onih klupa s priljubljenim punim srcima. Kao što ih se sjetim i ja.

Izvor: Al Jazeera