Čovjek koji je pao na Zemlju i pokazao nam zvijezde

David Bowie je preminuo u 69. godini i ostavio iza sebe neizbrisiv trag i utjecaj na historiju, ali i budućnosti muzike (EPA)

Piše: Tomislav Šoštarić

Neke davne 1988. ili 1989. godine vraćao sam se s bratom autom iz Varaždina. Starom cestom, autoceste tada ni u primislima nije bilo.

Koliko god mi se ta vremena činila bliska i nedavna, ipak su davna i ne sjećam se uopće zašto smo u Varaždinu bili – je li moj mnogo stariji buraz tamo neki posao obavio pa me vodio sa sobom, kao što je u ta vremena uobičavao, ako nije bilo škole pa da mu radim društvo – ili smo iz nekog razloga bili kod tamošnje rodbine, ne sjećam se.

Ne sjećam se ni koji je auto bio u pitanju – neki od firme ili bijeli “Jugo 45” od starog… nemam pojma.

No, sjećam se da je bilo kasno, vjerojatno proljetno poslijepodne i sunčeve su zrake padale pod niskim kutom. Negdje kod Zeline.

Slušali smo radio – a tog puta se sjećam jer je u tim trenucima iz njega treštala pjesma u kojoj je glas u refrenu stalno ponavljao riječi “rebel, rebel”.

Šutjeli smo. Buraz je vozio, ja sam slušao… Nije mi bilo baš najjasnije, ali sam slušao i šutio. Kužio sam solidno riječi, naučio sam engleski uglavnom kroz filmove i nešto kroz mjuzu. Ali nije mi bilo jasno, pogotovo uz gitarsku dionicu koja je pratila refren.

Čovjek koji je pao na Zemlju…

Buraz je lagano udarao po volanu u ritmu, a nakon toga uslijedila je Tracy Chapman. To sam bolje poznavao – odrastao s burazom uz Radio 101 – a buraz živnuo na stvar.

No, meni ono ”rebel, rebel” i prateći gitarski rif nisu izlazili iz glave. Pitao sam buraza tko pjeva tu stvar. Veli on: ”Tracy Chapman”. Ja velim: ”Ma ne ovu, nego onu prije.” Kaže buraz: ”Pa to ti je David Bowie, kak’ ne kužiš…”

Ja rekao: “Aha…”

Znam za Davida Bowieja. Otkad znam za sebe, znam da se tu negdje mota i spominje, no tko je doista, nisam imao pojma.

No, zapamtio sam taj ”rebel, rebel”. Nisam znao zašto. Neka neodređena tjeskoba se tada uvukla u mene s tim rifom i tim ”rebel, rebel”… Kasnije sam doznao zašto…

Negdje otprilike u to vrijeme na televiziji je bio film “Sretan Božić, gospodine Lawrence”. Na filmove sam bio zakačen i gledao ih sve u šesnaest. Tada su televizije na ovim prostorima često puštale remek-djela.

Gledam film, a posebno ona dva oka različite boje glavnog glumca.

Nisam zaboravio ”rebel, rebel” i znao sam da je to David Bowie. No, film mi nije bio jasan. To mi je bilo čudno jer su mi filmovi obično bili jasni.

Veli buraz: “Sjajan film.” Velim ja njemu da ne kužim zašto. On mi objasni, a ja kažem aha… No, i dalje mi nije bilo jasno jer ja uopće nisam gledao film, nego ona dva oka različite boje što prosijavaju kroz koščato lice nad kojim vjetar lagano leluja plavu kosu.

Pa ne kužim – tko je taj David Bowie?!

Tada sam imao nekih 14 godina. Kad eto tamo negdje, nekad, novog filma, kasno navečer. Zvao se “Čovjek koji je pao na Zemlju“. Opet David Bowie.

Sjećam se uznemirujućeg, zlokobno sporog ritma filma meni začudne radnje… Fascinacija, a potom uznemirujuća scena neljudskog, mačjeg, vanzemaljskog oka u ogledalu, detalj – Čovjek koji je pao na Zemlju.

I nije mi bilo jasno što, pobogu, ovdje radi.

Bila su to osjetljiva vremena, krenula je 1990. i svašta s njom, no osjetljiva su meni bila prvenstveno zbog puberteta koji me šibao.

Te je godine David Bowie imao koncert u Zagrebu. Nije me zanimalo niti sam bio impresioniran. Čuo sam neke njegove ”pjesmuljke” ‘80-ih, ali više su me privlačili neki drugi pop-uradci tog vremena.

Opipljiva i uznemirujuća nadmoćnost

Krenuvši najesen u srednju školu, vrlo brzo sam postao ”darker” – počelo je s Depeche Modeom, brzo to zanemario pa krenuo na The Cure, pa Joy Division, Nick Cave and The Bad Seeds, Pixies, noise nešto, My Bloody Valentine, Sonic Youth, svašta nešto… Ostalo do danas…

A onda mi moj frend Vlado uvali Bauhaus. Ziggy Stardust je bila jedna od pjesama koje su me se posebno dojmile. Gledali smo i spot na videokazeti – mračan, “artificijelan” uradak s mnoštvom jednako “artificijelno” obučenih i našminkanih individua koje povlače jedni druge za kosu, revere i kravate… Kavez…

Opako darkersko iskustvo… No, pjesma nije njihova, nego obrada Davida Bowieja… Pa tko je taj David Bowie da ga ima svugdje i ne mogu pobjeći od njega još od ”rebel, rebel”?!

Ubrzo mi je postalo jasno da se cijela ikonografija Bauhausa, na koje sam se opako zakačio, oslanja na njega. Doznao da je pantomimičar, upoznao bolje njegovu glazbu i filmografiju, ali bez truda da uđem u srž jer sam osjetio da se tu krije neko ”đavolstvo” – opasno, ali u biti benigno… Benignost me je smetala, a opasnost me privlačila…

Osim toga, bila je tu i neka slutnja savršene jasnoće i ogoljelosti, od čega sam zazirao… Tko želi da stvari budu jasne?!

Ali i slutnja neke neodređene, ali posve opipljive nadmoćnosti, ako hoćete i savršenstva. A ja nisam volio savršenstvo…

Ne znam zašto, ali u vremena kada sam još itekako igrao nogomet pa kada bi mi uspjelo neko majstorstvo driblinga, prolaza i svega onoga zbog čega bi stvarna ili imaginarna publika gledala razrogačenih očiju i s vilicom na podu iščekivala konačni, logičan ishod sa zgoditkom i onda lopta udara u prečku i odbija se…

Nema gola. Jer da ga ima, to bi nakon svega bilo savršeno… A savršeno je dosadno. Barem sam tako mislio. Ni danas ne volim savršenstvo, iako mu težim…

Bowie je, osjećao sam, bio savršen pa sam odlučio zakucati ga u prečku, spustiti ga ja osobno za sebe ”na Zemlju” i dozirano ga doživljavati, čak i griješiti u doživljaju i dodavati mu nešto što kod njega uopće nema ili mu oduzimati što ima, samo da ne bude to što jest.

Kao “old school” nisam volio ni Nirvanu. Zapravo mrzio sam taj bend. No, imun na unplugged u kojem su izveli “The Man Who Sold the World” nisam mogao ostati ni ja. To je jedina Bowiejeva stvar koja je bolja i od samog Bowieja.

Sredinom ‘90-ih Bowie je slavio 50. rođendan. Između brojnih gostiju, u vrijeme kada je moj životni entuzijazam splašnjavao iz niza razloga koji su pokrenuli prvu pravu mladenačku krizu, bili su i moji heroji Robert Smith iz The Curea i Francis Black iz Pixiesa.

Starman, Ziggy i Major Tom

Tada sam se odlučio pohrvati konačno s Majorom Tomom u tamnoj dubini svemira sa svjetlucanjem zvijezda u pozadini.

Ali uvijek skriveno, posredno, više-manje kroz neke druge, u nekoj tajnosti svog vlastitog doživljaja, ne dozvoljavajući nikada da savršenstvo Starmana prostruji mojim tijelom. Jer, čovjek bi se u Bowieju mogao utopiti…

Ako ništa, shvatio sam zašto mi i danas još od davne 1988. ili 1989. u ušima odzvanja ”rebel, rebel” i taj gitarski rif. I zašto nikad prežaljeni Ian Curtis u filmu “Control” na početku sluša Davida Bowieja i šminka se…

Kao Arsen Dedić i Zagreb (ako nije previše prepotentno i preuzetno reći), Bowie i ja se volimo tajno, skrivečki… A opet, jedna mi je djevojka ne toliko davno dala nadimak Major Tom… Nikad mi nije bilo jasno zašto…

No, nakon svih ovih godina možda konačno i jest – ni Majoru Tomu se možda nije sviđalo savršenstvo, ali bilo je tu tako prisutno i nije mu ostalo drugo nego utopiti se u njemu, kako god i zašto god…

Ali pamtim i da je u “Ashes to Ashes” poručio: “You'd better not mess with Major Tom.” To mogu i znaju samo Starman i Ziggy…

Izvor: Al Jazeera