Oglasi

Bruce Dickinson nam je u ratu dokazao značaj kulture i umjetnosti

U trenutku tragičnog uništenja jednog od najmonumentalnijih i najznačajnijih djela arhitekture svih vremena, ideja Modula Memorije i ovakvih programa čini se još jasnijim.
Tek danas možemo shvatiti kolika je hrabrost a i ludost trebala ekipi predvođenoj Bruceom Dickinsonom da preko Igmana uđu u opkoljeno SarajevoEPA

U srijedu navečer je, prikazivanjem dokumentarnog filma Scream for me Sarajevo, nastavljen program Modul Memorije 2019. U trenutku tragičnog uništenja jednog od najmonumentalnijih i najznačajnijih djela arhitekture svih vremena, ideja Modula Memorije i ovakvih programa čini se još jasnijim.

Osvještavanja značaja lijepog i umjetničkog za čovjeka ovih dana, kao i u danima rata, čini se očiglednijim. Umjetnost, umjetnici i umjetnice, grupe i institucije koje su djelovale u danima opsade grada bile su svojevrstan čin otpora. Sve što je u okvirima umjetnosti nastalo u tom periodu razvijalo je spoznaju ljudi o tome kako su kultura i umjetnost puno više od onoga o čemu smo eventualno čitali. U tom periodu kultura i umjetnost bili su osnovna ljudska potreba, baš poput vode, hrane... zraka!

Film Scream for Me Sarajevo, koji opisuje nastup Brucea Dickinsona 14. decembra 1994. godine u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, u toku opsade, priča je o jednom takvom, posebnom trenutku. Po vlastitom svjedočenju mladih ljudi, a koji su te dane uglavnom provodili na linijama odbrane grada, taj dan su doživjeli kao dolazak mira, bar na tih nekoliko sati, koliko je trajao taj, za njih, nezaboravni muzički događaj.

Hrabrost, ludost i ljudskost

Tek iz današnje perspektive, kada i mi, kao što su to učinili naši evropski susjedi devedesetih, okrećemo glavu od izbjeglica i stravičnih snimaka stradanja civila širom svijeta, možemo shvatiti kolika je hrabrost (a i ludost) trebala ekipi predvođenoj Bruceom Dickinsonom da preko Igmana uđu u opkoljeno Sarajevo. Zbog toga je ovaj film s pravom opisan kao priča "o ljudima koji su riskirali svoje živote da bi svirali pred ljudima koji su riskirali svoje živote da bi živjeli".

Razmišljajući o tome, postavljam sebi, a i drugima, pitanje: Kako je moguće da danas, kao društvo (da ne okrivljujem samo političare), nismo svjesni da su upravo kultura i umjetnost osnovna potreba kako bi ovaj naš život imao bilo kakav smisao? Kako je moguće da smo zaboravili da nam je upravo postojanje, i to tako intenzivne, kulturne scene u ratu vratilo ljudsko dostojanstvo te, u biti, dalo snagu za borbu protiv fašizma i zla koje se nad nama nadvilo u želji da nestanemo ne samo fizički, već i duhovno?

Sjećam se kako mi je moj prijatelj rahmetli Saudin Bećirević, borac i autor kultne knjige Bore oko očiju, upravo govorio o tome. Jedan od njegovih glavnih motiva za borbu, i ono što ju je činilo smislenom, bilo je to – ne samo spasiti vlastiti život u smislu puke egzistencije, već i očuvati život uopće! Kako je moguće da i dalje se upravo kultura nađe prva na listi za odstrel kada se reduciraju budžeti, i da se to čini bez ikakve moralne odgovornosti? Kako, kao društvo, takve poteze ne osuđujemo kažnjavajući nosioce takvih odluka, naprimjer uskraćivanjem naših glasova njima na izborima?

Kako je moguće da i danas postoje oni koji svoje otrovne strelice ispaljuju prema Sarajevo Film Festivalu, prema MESS-u, prema Jazz festivalu, Sarajevskoj zimi i drugim kulturnim ustanovama i umjetnicima ako znamo da je u periodu opsade jedan od glavnih ciljeva neprijatelja bio upravo uništiti mogućnost da na ovim prostorima opstane želja za životom? Zašto nam smetaju događaji koji nas predstavljaju u najboljem svjetlu i zašto nam ovdje, u Bosni, tako često smetaju uspješni ljudi?

Prvo promijenimo odnos prema sebi

Uglavnom to su bila pitanja koja su mi se vrtila po glavi dok sam gledao film Tarika Hodžića u kojem nas Bruce Dickinson, Jasenko Pašić, Alex Elena, Chris Dale i drugi podsjećaju da su Sarajevo i Bosna puno značajniji od ove slike koju sami o sebi namećemo kao okove.

Ovaj film vraća nam samopoštovanje i dignitet, koje smo u ovim tranzicionim godinama opasno počeli gubiti, i zbog toga im se zahvaljujem, u nadi da ćemo bar shvatiti da se situacija u kojoj se nalazimo neće promijeniti dok mi prvo ne promijenimo odnos samih prema sebi, svoj odnos prema kulturi, umjetnosti i obrazovanju.

Zbog toga mi se, danas, još važnijim čine programi Modula Memorije. Značaj takvih programa jasan je ljudima poput Alexa Elene, koji je prisustvovao projekciji filma i koji će u subotu, također u okviru Modula Memorije, predstaviti svoju fotografsku izložbu Moving Forward. Izložba će biti otvorena u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u 20:00 sati, a ulaz je slobodan za sve.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.