Čudna je to kako su kroz historiju brojevi imali moć nad ljudima. Od nekih su, čak i strahovali, vjerovatno zbog sujevjerja. Tako je naprimjer sa brojem 13 , jer se u mnogim kulturama smatra nesretnim.
Mnogo je legendi o tome. Babilonci su voljeli broj 12, zbog djeljivosti, ali 13 nikako, jer je bio nezgodan za dijeljenje. Pri računanju s njim, nastanu ili svađa ili tuča. Vjerovatno je zbog toga nekome postao nesretan.
Zapravo, broj 13 ima u sebi simboliku novog početka. U tome ima malo istine, jer prije malo više od sto godina, žene u Engleskoj su dobile pravo glasa. I to baš na 13. januar. Pitam se da li je to simbolični usud, koji ih i danas proganja? Jer su prava, još uvijek, na meti, bez objašnjenja. I ona pokleknu u nekom trenutku od napada surovih, konjanika. Tako je godinama, stoljećima. I vjerovatno će i u budućnosti ženska prava biti izložena orlušinama i drugim grabljivcima širom svijeta? Na sreću i nesreću?
Jedno drugo pitanje se danas nameće meni: koliko su zaista žene iskoristile pravo glasa za koje su se tako dugo borile? Ili od euforije i one zaborave historijske uspomene? Zbog prisjećanja podsjetit ćemo se ciljano na ulogu žene, još u starim, prvim demokratijama. Da kojim slučajem ne zaborave svoje uloge zbog simbolike broja. Tako naprimjer nisu svi stanovnici antičke Grčke imali ista prava.
Smatrane nesposobnim za odlučivanje
Po pitanju prava glasa postojala su ozbiljna ograničenja. Pravo glasa imali su samo građani muškog pola stariji od 18 godina, koji su ispunjavali imovinski cenzus. Žene, djeca, robovi i stranci nisu imali pravo glasa, i pored toga što su činili većinu stanovništva. Dakle, njihov položaj bio je neprivlačan. Kontrolisali bi ih prvo očevi, a nakon udaje i muževi. Javna sfera bila je njima nepoznanica.
Sličnu sudbinu imale su i u starom Rimu. Smatrane su nesposobne za odlučivanje i politički angažman. U Egiptu su imale skoro najveći broj prava. Imale su punu pravnu i poslovnu sposobnost. Mogle su same voditi poslove, zaključivati ugovore, imale su pravo na svojinu, da usvajaju djecu, da svjedoče na sudu, te da zadrže svoje prezime nakon udaje.
Bilo je i žena faraonki – Hatshepsut, Cleopatra i druge. Doduše, i u novom vijeku bilo je poziva za poboljšanje položaja žena. Nekako u doba prosvjetiteljstva žene se glasnije bune protiv nejednakosti.
Pitanje prava glasa žena postalo je tema 19. stoljeća, kada se javljaju prvi sufražetski pokreti. To pitanje prava još nas uvijek opsjeda. Sufražetske pokrete činile su žene koje su se borile, i na kraju izborile za pravo glasa žena. Njihova borba trajala je veoma dugo, odvijala se u fazama, a ta borba niti do danas nije prestala. Historijski gledano, dvije zemlje kao što su Velika Britanija i SAD najbolje ilustruju karakteristične primjere njihove borbe za pravo glasa, koja traje još od 19. stoljeća.
Ovako je počela borba žena za pravo glasa u Velkoj Britaniji.
Zapravo, zahtjev za ženskim pravom glasa bio je predmet razmatranja istaknutih liberalnih intelektualaca Engleske od 1850. godine, među kojima su se isticali John Stewart Mill i njegova partnerka Harriet. Prvi savez za žensko pravo glasa oformljen je daleke 1865. godine u Manchesteru, a već 1867., Mill je parlamentu izložio peticiju koja je brojala 1.550 potpisa, koja je zahtijevala pravo glasa za žene.
Pozivi na upotrebu sile
Međutim, Povelja reformi koja je donijeta 1867. godine nije sadržala odredbu koja se ticala ženskog prava glasa, a u međuvremenu su u svim većim gradovima Britanije osnovana udruženja za borbu za pravo glasa žena.
Ona su 1870. godine podnijela parlamentu više peticija za uspostavljanje ovog prava koje su brojale gotovo tri miliona potpisa. Međutim, ova akcija nije bila dovoljna, jer ni narednih godina nije bilo pomaka, pošto nijedan zakon koji je donio parlament nije podrazumijevao pravo glasa za žene. Vodeći političari tog vremena bili su bez hrabrosti, jer se nisu ni usprotivili tradiciji. Šutnjom su samo omogućili još oštrije neslaganje kraljice Victorije i ženskog pokreta.
Decenijama su se žene borile za ostvarenje svog cilja, a zbog te borbe plaćale su danak. Ponekad bi se i umorile, ali nisu nikad odustajale. Jedna sufražetkinja ostala je zapamćena po svom militantnom ponašanju. Emmeline Pankhurst je vjerovala da bi, ukoliko muškarci nisu u stanju da saslušaju ideje žena, one trebale da upotrijebe silu kako bi ih na to natjerale. Politika njihove organizacije bila je pomalo ekstremna, jer su zbog svojih ciljeva palile i javna dobra.
Razumno je, gledajući iz današnjeg ugla, što su napadale političare, što su štrajkovale i ometale rad parlamenta. Nažalost, sufražetkinje su doživjele niz poraza, nakon povrataka Liberalne partije na vlast 1906. godine. Kasnije, sa godinama su, vjerovatno s razlogom, postale su još ekstremnije.
Mučenica koja se bacila pod konja
Sufražetkinje su dobile svoju mučenicu, jer Emily Davison se u junu 1913. godine bacila pod kraljevog konja i poginula. S tim događajem, situacija je kulminirala, a taj čin im je nanio više štete nego koristi.
Muškarci su se s razlogom pitali – šta su pored ovako obrazovanih, tek u stanju uraditi, manje obrazovane žene. Vjerovatno bi poslije postale još agresivnije.
Spriječio ih je Prvi svjetski rat. Pankhurst je odlučila malo drugačije voditi igru, te je naredila sufražetkinjama da iz patriotizma podrže vladu i njene poteze u ratu. Doprinos žena u toku Prvog svjetskog rata nije u Britaniji zaboravljen ni do danas. Koliko se to istinski još cijeni, to je već drugo pitanje.
Konačno, 1918. godine, žene su dobile pravo glasa. Ali to pravo imale su samo one sa 30 i više godina. Već 1928. godine, starosna granica pomjerena je na 21. godinu.
Tako je to bilo sa borbom za pravo glasa kod žena, različito, ali opet u neku ruku, isto kroz historiju. Ni danas se, 13. januara 2020. godine, nije puno promijenilo.
Žene i nakon umora, muke i gubitaka, pronađu put svog povratka. I tako, opet iznova….
Svugdje, i u Velikoj Britaniji i u Bosni….
Izvor: Al Jazeera