Bosna domovina, Srbija otadžbina, Crna Gora djedovina

Volim Bosnu 

To je zemlja koja mi je uvijek davala i daje mi balans – da ne zastranim – i snagu da shvatim da život ima smisao. Bosna je, za mene, uvijek bila više ideja nego država. Ideje opstaju, države se mijenjaju, a ideja ove zemlje, kako je ja vidim, je da svi imaju mjesto pod nebom, da razlike ne znače nemoguće, nego moguće, da teška vremena stvore jake ljude, da se i najveće prepreke mogu preći i da se o ljudima ne smije suditi po pukom izgledu, nego po onome što je unutra. A to unutra je ovdje sjajnije nego svaki onaj savršeni zub kojeg nam pokaže retuširana manekenka iz Danske, sa reklama za skupe paste za zube. Ne znam samo kako zatvori usta nakon snimanja.

Bosna je, na koncu, moja rodna gruda, domovina, mjesto koje su naseljavali i naseljavaju moji rođaci, kumovi i prijatelji – moje, dakle, suštinsko bogatstvo.

Volim Sarajevo 

Tu sam rođen, to je grad u kojem sam se prvi put zaljubio, nevino, dječački, dok sam išao – ali ne i dovršio ga – u prvi razred O.Š. Branko Bane Šurbat na Grbavici. To je i grad koji pamtim gledajući ga sa Vraca, dok me deda neumorno nosio na leđima – baš poput svih ožiljaka od metaka iz onog, drugog, rata koji je preživio, za razliku od onih čija su imena uklesana u hladni crni mermer Spomen parka koji je danas, nažalost, samo spomenik onom nekadašnjem parku.

Sarajevo pamtim i po Šetalištu, kafani – iako je mnogo više od toga – u koju su me roditelji povremeno vodili i u kojoj sam pojeo bezbroj kuhanih jaja što mi ih je donosila Borka, kuharica u bijelim boroletama. Tada nije bilo mobitela, pa bi neko ko je htio hitno razgovarati sa gostom Šetališta jednostavno birao broj kafane. „Ima li Šefke? Šefkooo?“ – Od buke je Borka pogrešno čula i dozivala ime mog pokojnog oca, Željka, kojeg je neko tražio.

Volim Srbiju

To je zemlja u kojoj sam, silom prilika, proveo djetinjstvo, išao u školu, obrazovao se i upoznao svoje prve prave prijatelje, sa kojima sam pravio kućice na drvetu. To je zemlja čiji je narod, u nekoliko vijekova, proživljavao i preživljavao katastrofe, ratove, nestanak države, egzoduse, patnje i ostale nevolje. Od tog naroda se može naučiti da nije važan pad, nego moć i volja da ustaneš. Srbija je otadžbina mojih prvih poznatih predaka – dakle i moja – sudeći po porodičnom stablu.

Volim i Beograd

To je grad koji sam upoznao kao klinac, dok sam, svaki dan, putovao gradskim busom do O.Š. Oslobodioci Beograda, koja se nalazila pored istoimenog groblja i hale Pionir. Sjećam se ushićenja dok smo pozdravljali Danila Batu Stojkovića, koji je lagano hodao Bulevarom revolucije – danas Bulevarom kralja Aleksandra. „Dobar dan, deco“, odgovorio nam je na dječiji nevješti pozdrav dok smo, u čoporu, išli da kupimo učiteljici poklon za rođendan.

Beograd je, gledajući sa ove distance, ostavio popriličan pečat na meni; veliki grad nauči čovjeka da drugačije posmatra stvari i da se nauči boriti za svoje mjesto pod Suncem. Svako na svoj način, naravno, a moj način je onaj koji sam izabrao, a ne onaj koji mi je uguran u glavu.

Volim Crnu Goru 

To je moja djedovina, nepokorna, kršna i surova sinteza kamena, čvrstih ljudi i velikog ponosa. Loza kojoj pripadam, porodica čije prezime nosim, dolazi iz Stare Crne Gore, onoga što je, i prije moderne crnogorske države, uvijek bila (podlovćenska) Crna Gora, sa svojih devet nahija i bezbroj plemena. Crna Gora je, za mene, dokaz da hrabrost može pobijediti i najveću silu, da ujedinjen narod može sve i da je sloboda jedan od najvećih čovječijih ciljeva – uz mir, naravno. 

Moja prva riječ koju sam izgovorio, nakon uobičajenih mama i tata, bila je ’kukuruz’, ali sa crnogorskim akcentom – deda je pričao tako oduvijek i zauvijek, pa je i mene „zarazio“.

Volim i Podgoricu

Pohađajući, ponovo silom prilika, gimnaziju u mjestu dominantno naseljenom Albancima, u okolini Podgorice, shvatio sam da postoje i druge i drugačije kulture, sa kojima ne moraš, po starom „dobrom“ balkanskom običaju, biti u zavadi, nego da možete imati normalan i ljudski odnos. To je mjesto mojih prvih velikih prijateljstava, koja i danas traju.

Podgorica je grad koji će se bilo kome ko ga posjeti urezati u pamćenje, jer je tamo toplije nego u paklu. Mostar je Rejkjavik za Podgoricu i to znaju svi oni koji su se, poput mene, umotavali u vlažne čaršafe u dva ujutru, ne bi li barem na 15 minuta sklopili oči – tada su klima uređaji bili teško dostupni.

Ukratko, Bosna domovina, Srbija otadžbina, Crna Gora djedovina. Ni jedna više vrijedna, ni jedna manje važna. Moje srpstvo ne čini me manjim Bosancem; moje bosanstvo ne čini me manjim Crnogorcem; moje crnogorstvo ne čini me manjim Srbinom. Ne mogu reći da je sve to isto, jer nema dva ista otiska prsta na svijetu, ali ne mogu reći ni da je različito, jer koliko god različiti ti otisci bili, opet su dio palca.

I da se razumijemo, Hercegovina, Hrvatska, Makedonija i Slovenija, takođe su dio mene, mog odrastanja i mog života. Na drugom nivou, na drugoj ravni, o kojoj sada ne govorim.

Volim i rokenrol

Međutim, ono što je najviše uticalo na mene je rokenrol; je Ekatarina velika; je Rimtutituki; je album Neko nas posmatra od EKV-a, jer je bio najjači i najhrabriji kada je bilo najgore; je harmonija i ideja; je stih, ili više njih, iz pjesme Bežimo u mrak; je čitava kultura rokenrola koja je pobjegla u šumu pred svjetlom razgolićenih tijela i zalizanih glava koje pjevaju svoju tegobnu pjesmu djeci koja to više nisu; je činjenica da ta kultura rokenrola sa sobom nosi mir, praštanje, ljubav, otvorenost, obrazovanost, širokogrudost, hrabrost, snagu i milosrđe. Za mene, barem.

Odabrao sam da volim ove zemlje i njihove ljude. Kao što volim i sve ostale koji nisu ovdje spomenuti.

Odabrao sam da ne mrzim ove zemlje i njihove ljude. Kao što ne mrzim i sve ostale koji nisu ovdje spomenuti.

To je moj izbor. To je rokenrol.

Izvor: Al Jazeera