Bosmalizacija Sarajeva

Bosmal je definitivno najveća građevinska propala investicija u Sarajevu, piše autor (Al Jazeera)

Cijeli region zna ovu priču: ekipa iz jednog sarajevskog kafića – iz puke želje da janjetina koju su planirali mezetiti prigodom prvomajskog domjenka ne bude poslužena hladna – instalirala je priručni ražanj i okrenula nevinu životinju te se počastila njenim vrućim mesom.

Problem je nastao kad je radnja koja se dešavala u strogom centru Sarajeva, doduše ne baš na glavnoj šetnici ali u njenoj neposrednoj brzini, munjevitom brzinom, skoro real time, završila na mreži svih mreža, na milionima profila te tako postala i glavna medijska atrakcija i dobila zvanični status (istina Facebook status) “urbicida, primitivizma, prekršaja i cirkusa”.

Popularnosti događaja svakako je pripomogla i činjenica da je jedan od aktera, pokazaće se ni kriv a još manje dužan, bio i Aziz Gluščević Zisko, lokalna maskota osebujnog izgleda i prepoznatljivog blonde minivala te su gorljive rasprave i medijski izvještaji začinjeni i dimenzijom odnosa metropola – provincija, gdje su pridošlice targetirane kao krivci za „poselječenje“ ovdašnjih običaja i navika. 

Okretanje jednog janjeta oko vlastite ose u centru metropole – osim što je uznemirilo zaljubljenike u “ono”, predratno Sarajevo, kada takvo što nije bilo uopće zamislivo – nije izazvalo neke posebne posljedice u smislu da je glavni grad BiH nakon ovog događaja postalo manja ili veća urbana nakarada nego što je to bila prije prvomajskog šenluka pred „Rafaelom“, kako se “zloglasni” objekat zove.

Ovaj bizarni događaj, naime, samo je svjedočanstvo jednog, više godina akumuliranog nereda, tog pojavnog oblika nepoštovanja zakona. Inauguriranog u vidu norme od strane ovdašnjih vlasti i svih onih koji su bili dužni provoditi propise iz oblasti života u gradskoj sredini, od urednog snadbijevanja vodom ili zaštite rijetkih zelenih površina do divlje gradnje i čistoće zraka. 

Kule na dobošu

Sa daleko manje interesa i sa mnogo manje žuči u odnosu na aferu „janje u ognju Vječne vatre““ komentariše se, recimo, činjenica da Općinski sud u Sarajevu ovih dana, po traženju jedne ovdašnje banke, prodaje nekad najveći stambeno-poslovni objekat na Balkanu, a danas definitivno najveću građevinsku propalu investiciju u Sarajevu – Bosmal.

Na doboš ide skoro 44 hiljade kvadrata odnosno 231 stan u dvije tzv. „kule“, 371 garaža, odnosno parking mjesto, te 46 poslovnih prostora i restorana ukupne vrijednosti 83,4 miliona KM.

Kada je ova poslovno-građevinska provala u režiji braće Šabanović iznicala – tokom godina u kojima su rijetki profesionalni mediji sa pravom pitali kako su uopće dobili dozvolu za gradnju na mjestu na kojem su gradili i kakve će posljedice ove avanture biti – nije bilo baš previše popularno dovoditi u pitanje projekat koji je guran uz takvu podršku vlasti, da je izgrađen i most koji je vodio ka zgradi simbolizirajući „bosansko-malezijsko prijateljstvo“ i to, navodno, od para koje je Bosmal dao za uređenje zemljišta.  

Nije bilo potrebe da se postavlja pitanje, recimo, kako će kule visoke 118 metara i izgrađene na pravcu kretanja zračnih struja, u gradu koji je već preplavljen visokim zgrada i neboderima, uticati na zagađenje zraka, po čemu je Sarajevo i u svijetu nadaleko poznato.  Navodno da u urbanističkom planu grada iz 1986. godine jasno stoji preporuka da se ovakvi objekti ne grade na pravcu istok – zapad, duž glavne saobraćajnice. Ali koga briga za slobodan protok zraka kroz Sarajevo, kada smo imali slobodan protok malezijskih kredita i ostalih „prijateljskih“ para koje su skrhane u Bosmal i ine bosmale izgrađene kako bi se zadovoljili apetiti odabranih investitora i njihovih domaćih pokrovitelja.

Poražavajuća činjenica

Tada niko od naših vlastodržaca nije zaprepašteno vriskao „urbicid, primitivizam, cirkus…“ niti se zgražavao nad činjenicom da svi ti ublehaški buroj ozoni – narasli k'o čirevi na koži ovog grada – čine nepopravljivu štetu i arhitekturi, ali i što je još važnije, i mentalnom i fizičkom zdravlju građana ovog grada. Finansijske konstrukcije, šeme interesa, to ko je uključio, a ko isključio veš mašinu u kojoj se prao nečiji novac, sve su to pitanja za istražne organe, ali za građane je jedino bitno pitanje ko im uništava perspektivu života u Sarajevu?

Suočavamo se sa poražavajućom činjenicom da svih tih „godina koje su pojeli skakavci“ javni interes – kao pozitivna energija građana oplemenjena i protkana ekspertskim stavovima o najvažnijim pitanjima razvoja grada – jednostavno nije postojao. Namjesto tog javnog interesa instaliran je najsiroviji oblik privatizacije zajedničkih resursa koji je nekad imao obilježja najobičnije pljačke, a nekad je bio „samo“ destrukcija vrijednosti, kako moralnih, tako i materijalnih.

Nikad nije kasno da mijenjamo uspostavljeni nered, a pogotovo nije kasno za nove generacije. Samo ih treba naučiti da navikavanje na nered ima svoju cijenu koju niko odrastao u evropskoj metropoli u 21. vijeku ne bi trebao biti spreman prihvatiti: da hvata vodu u flaše kad je ima, da najmanje četiri mjeseca godišnje diše „na škrge“, da pretrčava ulicu na pješačkom prelazu dok je zeleno svjetlo za pješake, u strahu od manijaka za volanom, da mu na glavu pada fasada sa oronulih austrougarskih zgrada, a svjetlost sunca zaklanjaju „po zakonu“ napravljena arhitektonska čudovišta bosmalskog tipa…

Što znači, da konačno prestanemo biti janjad koju guli i vrti na ražnju ko stigne. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera