Bosanski aparthejd na kiseljački način

Ko bi i u snu pomislio da će doći vrijeme kada će pisati protiv izgradnje škole (AP)

Ako je najznačajnija tekovina komunističke revolucije bila “bratstvo i jedinstvo”, onda je ovih nacionalističkih, barem što se Bosne i Hercegovine tiče, sabrana u fenomenu “dvije škole pod jednim krovom”.

U početku prihvaćen kao nužno zlo, eto, barem da su djeca pod jednim krovom, danas ovaj projekt ulazi u završnu fazu: potpuno razdvajanje učenika po nacionalnoj osnovi. Zašto bi, inače, početkom ove školske godine u Brestovskom pored Kiseljaka otvorili novu školu?

Ovdje postoji sasvim solidna škola, tako prostrana da su pod njen krov stale dvije: OŠ “Brestovsko” i OŠ “Kiseljak I”. U jednoj kancelariji stoluje direktor, a u drugoj ravnatelj. Na jednoj strani sjedi sekretar, a preko puta tajnik. Na ulazu dočekuju dva dežurna učenika, iz svakog naroda po jedan. Učionice na spratu pripadaju prvoj, a u prizemlju drugoj školi. Zajedničko im je da su iz godine u godinu sve praznije.

Riješen ‘problem’ velikog odmora

Ali, niko ne razmišlja o tome šta da radi sa sve većim poljem praznog školskog prostora i gdje da nađe toliki dječiji smijeh da ga oplemeni. Naprotiv, trebalo je potrošiti 200.000 eura samo za to da dežurni učenici ne bi sjedili u istoj klupi, a ostali da se ne susreću ni na velikom odmoru.

Vlastima ni slučajno nije palo na pamet da novac ulože u izgradnju nove područne škole u Bilalovcu, nekoliko kilometara od Brestovskog. Ova škola davno je krenula ka raspadu. Zahodi su krajnje neuslovni, za jačeg vjetra montažni dijelovi škripe kao na gusarskoj olupini. Sa svih strana uvlači se studen gore nego u šatoru. Djeca su cijeli dan u bundama, a gripa ih redovno desetkuje, pa su učionice sedmicama poluprazne.

Djeca koja rade po hrvatskom planu i programu, mada neka žive desetak metara od ove područne škole, ne idu u nju, već im je bliže Brestovsko i nova škola. Koga briga?! Važno je da je ovdje zauvijek riješen problem velikog odmora. Niko više neće pomiješati kruške s jabukama, kako je to prije nekoliko godina izjavila jedna ministrica.

Problem krušaka i jabuka riješen je u cijelom Kiseljaku. U Gromiljaku prijepodne školske prostorije pripadaju OŠ “Gromiljak”, a poslijepodne OŠ “Kiseljak I”. I tako od pamtivijeka. Sve po dogovoru, legitimno.

Ali, posljednjih godina sve je više učenika koji uče po bosanskom planu i programu. Tako je OŠ “Kiseljak I” dobila nekoliko učionica u prvoj smjeni. Djeca iz dvije škole, i dva naroda, koja govore dva jezika i koja se, prema tome, ne bi trebala razumjeti, počela su se susretati na velikom odmoru. Ne treba se začuditi ako već početkom sljedeće školske godine i u Gromiljaku bude otvorena nova škola.

Kako pisati protiv izgradnje škole?

I u samom gradu djeca su se na početku pamćenja susretala na velikim odmorima. Tamo je OŠ “Kiseljak”, koja radi po hrvatskom planu i programu, zauzela cijelu školsku zgradu. Područnoj školi koja radi u sastavu OŠ “Kiseljak I” ostala je montažna baraka s nekoliko učionica, koje opet moraju dijeliti sa srednjoškolcima. Dvorište je ostalo isto. Zato je bilo nužno da se početak nastave u OŠ “Kiseljak” pomjeri za pola sata. Već od pamtivijeka jedni ulaze u 7:30, a drugi u 8:00. Nema šanse da se sretnu ni na velikom odmoru.

Nikoga nije briga što se u baraci broj učenika povećava i što je postala pretijesna. Dok su ljetos roditelji svojim novcem i rukama krečili učionice u baraci, dotle je u Brestovskom na fasadi nove škole trošen i posljednji novčić od onih 200.000 eura izdvojenih iz općinskog budžeta.

Osim četiri pobrojane, Kiseljak ima još dvije osnovne škole. Ona velika, u Lepenici, prema Kreševu, u koju su nekada, prije pamćenja, išla sva djeca iz ovog kraja. Tamo svi uče jedan jezik – jedna škola pod jednim krovom. Ne moraju se baviti velikim, a ni malim odmorima.

Pet-šest kilometara dalje, u Zabrđu, nalazi se OŠ “Kiseljak II”. I ona je sama pod jednim krovom. Smjestila se u nekadašnju područnu školu, koja je, u vrijeme prije pamćenja, radila u sastavu one iz Lepenice. Nema fiskulturnu salu, ali ima travnatog igrališta do mile volje.  

Na kraju, ne može čovjek povjerovati da je došlo vrijeme pa da, evo, piše protiv izgradnje škole. Ali, naprosto, mora. Ako su naše generacije, koje su odgojene u duhu “bratstva i jedinstva”, u jedinstvenom jeziku i istim klupama, bile dovedene u situaciju da kupimo najveću laž 20. vijeka, da ne govorimo jedan, već četiri jezika, i da se na kraju zvjerski pokoljemo, šta onda očekivati od generacija koje izlaze ispod krovova sa dvije škole, koje kljukaju četirima istinama, na četiri jezika, kroz četiri historije, i kojima ne daju da se sretnu ni na velikom odmoru? Čovjek se sav naježi od ovakvog pitanja.

Dosta više, kaže čovjek samome sebi. Ko bi i u snu pomislio da će doći vrijeme kada će pisati protiv izgradnje škole…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera