Oglasi

Borba roditelja do krajnje granice izdržljivosti

Mi roditelji čija su djeca ubijena ili im se oduzelo pravo na dostojanstven život, vodimo borbu života, ne posustajemo i nećemo nikad.
Možda nas javnost doživljava kao slučajeve ali ono što je maestralno kod svih tih roditelja je njihova nesalomljiva volja i snaga da stignu do svog ciljaArhiva

U Bosni i Hercegovini postoji grupa ili grupe roditelja sa različitim ili sličnim problemima u vezi sa odnosom države spram njihove djece. Grupe „slučajevi“ – kako ih u javnosti zovu.

Uglavnom se grupe okupljaju po modelu da neki od roditelja ustanu protiv nepravde koja se čini nad njegovim djetetom, dignu svoj glas i traže pravdu i istinu. Pravda za Dženana, za Davida, za Nadin, za Editu i Selmu, za djecu i osobe sa poteškoćama u razvoju, za mnogo naše djece čiji roditelji za njih žive ili mrtve traže odgovore i odgovornosti. Ukratko, roditelji aktivisti, čelične volje i nepokolebljivog stava da neko mora snositi odgovornost za ubistvo, maltretiranje, nehuman tretman, ugrožavanje života, zdravlja, prava i sl. Red „stavki“ je zaista beskonačan i nevjerovatne su priče o nama samima, o tome gdje i kako živimo.

Građani BiH, ali i regije, su uglavnom putem medija imali priliku vidjeti kako to izgleda kad policija hapsi roditelja, sudovi i tužilaštva razvlače slučajeve od „nemila do nedraga“, traže se ili kriju dokazi, optužuje se neko treči i sve to uživo, tu nadomak, u komšiluku ili ulici. Za to vrijeme odgovorni se uglavnom nadaju da će se roditelji umoriti, odustati i prestati tražiti istinu, pravdu, odgovornost, dok roditelji ne posustaju, godinama već, uvijek i iznova pronalaze načine za svoju borbu.

Zajednička misija

Čula sam prije neki dan oca Dženana Memića koji sa svojom porodicom već četiri godine traži pravdu za svoje ubijeno dijete kad kaže: „Od šta je meni da već 19. put izlazim na ulicu i tražim istinu?“. Kako mi se samo srce zgrčilo jer i ja kao roditelj dobro znam šta Dženanov otac misli kad je to rekao. Sama sam sebe pitala bezbroj puta zašto ja ovo moram da činim, zar ljudi zaista ne vide istinu. Zar zaista niko neće ogovarati za uskraćivanje prava mom i svakom drugom djetetu? Ja sam još i sretna, jer kako mi je god, moje je dijete živo, dok on, nažalost, dokazuje zašto njegovo nije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Svi mi roditelji koji tražimo istinu, pravdu, odgovornost za svoju djecu u ovom sistemu imamo zajedničku misiju - da završimo započeto, da više nikada nijedan roditelj ne prolazi kroz isto,  da više nikada nijedno dijete ne bude ubijeno, vezano, zlostavljano, da mu se ne uzme pravo na liječenje, obrazovanje, život. Možda nas javnost doživljava kao slučajeve ali ono što je maestralno kod svih tih roditelja je njihova nesalomljiva volja i snaga da stignu do svog cilja.

Prkos roditelja

Tokom godina sam kao majka aktivistica doživjela nebrojeno uspona i padova, mislim da sam razgovarala skoro sa svim zvaničnicima sa svih nivoa vlasti, zastupnicima, parlamentarcima, predsjednicima, ministrima, premijerima, načelnicima, vijećnicima, predstavnicima političkih partija, vladinim i nevladinim organizacijama, inostranim organizacijama, ljudima svih profila i zvanja i svima sam govorila isto ili slično, svi su nudili svoja rješenja, vizije, načine i, na koncu, svi su uvijek pokazivali želju da se loše promijeni. A realno, malo se mjenjalo, tek po koju mrvu bi se pomaklo nabolje, da bi već iza drugog čoška virio drugi, još veći problem.

Birokratije sa kojima se susrećemo svi mi, su doslovce filmske, kad dođemo na neka vrata, a ono između nas i osobe iza tih vrata, čiji je posao upravo rješavanje spornih problema - jaz razmjere meteorske rupe iz Jurskog doba, pa mi roditelji ili žonglerski hodamo po rubu ili padamo na dno, pa se nadljudskim naporom penjemo na površinu. I dok se pitamo hoće li nam spustiti neke ljestve da nam pomognu, oni nas počnu zasipati odozgo, valjda u nadi da nikada nećemo izaći. Tako nas ponekad doživljavam i vidim, ali uvijek se iskreno i od srca nasmijem sopstvenoj pomisli - džaba im, mogu i vrelo olovo sipati, ipak izlazimo, vidimo se, čujemo, prkosimo.

Svakodnevno proživljavajući takve borbe i godinama tražeći istu stvar, česti smo gosti na lokalnim i regionalnim medijima, koji zaista prate naš angažman i iznose probleme, pa javnost ima priliku pratiti naš rad. Mi, roditelji, čija su djeca ubijena ili im se oduzelo pravo na dostojanstven život, vodimo borbu života, ne posustajemo i nećemo nikad.

Moždani udar u emisiji uživo

Tako sam nedavno bila gost na jednom lokalnom mediju pa, iako se nisam osjećala dobro, osjećala sam se odgovornom da učestvujem u emisiji i bilo je neprikladno odbiti. U programu uživo, dok je razgovor između mene i voditeljice tekao, bilo mi je još lošije i nadljudskom snagom sam iznijela razgovor. Borila sam se za izgovoriti rečenicu, smisleno nastaviti razgovor, ostati pri svijesti, ali uspjela sam sve to napraviti uz osmijeh. Ne znam je li iko primijetio šta se uopće dešavalo i iskreno, ne sjećam se kako sam uspjela izaći, iz zgrade, stići do kancelarije, gdje sam u potpunosti kolapsirala, ali jesam. Tek naknadno sam saznala da je problem bio ozbiljan i da je moglo biti potpuno zlo i naopako, ali ja sam sve prošla na nogama. Pomislih „mama“ će biti riječ koja opisuje snagu i volju i daje odgovor na pitanje -  zašto. Otac ili sestra, dovoljno je reći pa da se poviju sve sile svijeta spram njihove snage. Zadnjim atomom i ne odustajemo.

„Od šta mi je to“ – ako se javnost pita, rečenica koju je Muriz Memić izgovorio za sve nas, a koja objašnjava sistem u kom živimo.

Od toga jer moramo i neće niko drugi za nas. Makar imali moždani, srčani, ili bilo koji drugi udar usred kakvog TV studija i u programu uživo, jer floskula „Čuvaj se“ nama ne znači ništai ostaje samo to - floskula, isrpazna misao. To čuvanje i jeste problem, jer nekom se čuva stolica i funkcija, nekom sloboda, a nekom ne ostaje ništa drugo nego li bespoštedna borba do zadnjeg atoma snage.  Za istinu i pravdu. Za svako i svačije dijete.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.