Bit će Bosna opet šampion!

'Taj 5. april 1979. u Grenobleu bio je bajka koja se ne doživljava često', piše autor

Kada je nekoliko minuta prije kraja tekme Boša Tanjević ustao s klupe i, tapšući dlanovima, davao takt svojim igračima i stručnom štabu te navijačima na tribini iza, bilo je jasno da je sve gotovo: Bosna je prvak Evrope!

Taj 5. april 1979. u Grenobleu bio je bajka koja se ne doživljava često. Ne računam tu, naravno, rođenja, svadbe, diplome, lične uspjehe. To je ionako za pojedinca, porodicu i, eventualno, prijatelje.

Ovo s Bosnom bilo je nešto drugo, veliko, lijepo, nestvarno, neopisivo – za sve Bosance (a, bogami, i Hercegovce) i sve one koji ih vole i poštuju. Za one “anamo druge” baš me briga – niti su dobri niti plemeniti niti znaju šta je zajednička radost; uostalom, pokazali su ko su i šta su početkom devedesetih, a neki ne miruju ni sada.

No, vratimo se tom 5. aprilu prije tačno četiri desetljeća. Upravo u vrijeme dok čitate ove redove dva autobusa puna “bosnaša”, nas tačno 100, jurila su kroz Italiju, zatim prošli (tada) najduži evropski tunel ispod Mont Blanca, probijala se kroz planinske masive pune snijega u Švicarskoj i Francuskoj.

Ko to može zaustaviti ‘bosnaša'…

I eto nas predvečer u Grenobleu, taman dovoljno vremena da uletimo u velodromsku dvoranu, ispreskačemo brojne ““barikade” između tribina gdje su nas planirali smjestiti da gledamo finale Kupa evropskih šampiona i tamo gdje su bili naši ostali navijači. Ko će to Bosanca i “bosnaša” zaustaviti da dođe tamo gdje poželi?

O utakmici se i danas gotovo sve zna, i dalje se prepričavaju i najsitniji detalji, pregledavaju televizijske snimke (loše, ali ništa manje drage) na internetu, vrti glavom kako je moguće da je Varajić ubacio 45 poena (a tada nije bilo trica), a Delibašić “samo” 30, da je Radovanović igrao pod temperaturom 39,2, da je tada 30-godišnji “starmali” Boša (kako sam sebe “počasti”) proglasio pobjedu i počeo slaviti prije nego što je utakmica završila…

I ono što se događalo nakon utakmice također se sve zna: pjesma, slavlje, kolo… na gumeno-plastičnoj podlozi (biciklističke) dvorane u Grenobleu, podizanje nekog minijaturnog pehara umjesto pravog, koji iz Emersona nisu htjeli donijeti u francuski grad jer su branili titulu evropskog prvaka, pa da ga džaba ne nosaju “tamo-‘vamo” (debelo su se prevarili, pa su ga naknadno poslali u Sarajevo), pravi bosanski dernek te noći u kafićima i restoranima francuskog zimskog olimpijskog grada…

Prelijepa Arijanina Bosna

Pa sutradan veličanstveni doček na sarajevskom aerodromu, špalir Sarajlija dug desetak kilometara od Butmira, pjesma, skandiranje i navijanje do centra grada, urnebesan doček u Skenderiji, prijemovi, pohvale, slavlja, puni mediji čestitki, hvalospjeva, divljenja…

Iskreno, ovaj tekst ne bih ni pisao da u četvrtak navečer u Domu mladih sarajevske Skenderije nisam pogledao dokumentarni film moje kolegice Arijane Saračević-Helać jednostavno nazvan Bosna. Tih hiljadu i nešto ljudi na premijeri ovog sjajnog ostvarenja i prelijepog podsjećanja na neka lijepa i sretna vremena možda su mali, ali bitan znak da još nije sve izgubljeno.

Bosna je prije 40 godina postala prvak Evrope. I uvijek će po tome biti poznata i niko joj tu titulu ne može oteti niti izbrisati. Povrđuje to onaj “ušati” pehar u prostorijama kluba, koji je sada na “niskim granama”, u borbi za goli opstanak.

Kultura, sport i obrazovanje i – san

Nema ni na vidiku uprave sličnoj onoj iz zlatnih vremena kluba, koju je predvodio Emerik Blum; Bogdan Tanjević završio je trenersku karijeru i dabogda da se ikad pojavi takav “starmali” na ovim prostorima; Kinđe Delibašić je igrač i osoba koja se javlja jednom u sto godina, pa je “logično” da iole ravnog njemu neće biti do dvije hiljade pedeset i neke (samo da se rodi, a da postane košarkaški genije još najmanje 25).

Nema para, nema vizionara, nema volje, kao što reče Emir Mutapčić u Arijaninom dokumentarcu: “Kultura, sport i obrazovanje čine jednu državu.” A toga je ovdje i sada malo, gotovo nimalo. Ali, možda najviše fali drugarstva, zajedništva, entuzijazma, vizije, cilja i – sna. Onog sna koji su imali uprava KK Bosna, Boša Tanjević i njegov stručni štab, igrači i navijači. Sna da zajedno treniraju, igraju, druže se, gube i pobjeđuju i, kako onomad reče Kinđe, “da smo ispali iz Prve lige, ne bismo posustajali”. Taj san doveo je do tog 5. aprila i Grenoblea, prve titule prvaka Evrope za jednu ekipu iz “komunističke” zemlje, ako se ne računa moskovski CSKA, koji je, ustvari, bio reprezentacija tadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Možda nam se to opet vrati

Sportisti i navijači koji ne vode računa o prošlosti ne mogu se nadati dobroj sadašnjosti i svijetloj budućnosti (parafraziram sada nekoga iz “ozbiljnih voda”, nije ni bitno ko je, važna je poenta). Premijera Arijanine Bosne stoga ne bi (samo) trebala niti bi smjela biti sjećanje na neko sjajno vrijeme i blistave uspjehe. Možda je to početak jednog procesa koji će se, kao vremeplov, nekada i nama vratiti.

Ne sanjajmo, stoga, odmah titule i košarkaške (i sve druge sportske) Mont Blancove, možda je za početak dovoljno da poradimo malo na ona tri Mukijeva postulata: kultura, sport, obrazovanje. S njima će doći i drugarstvo, zajedništvo, entuzijazam, vizija i cilj. Pa će nam se opet ostvariti san da u prepunoj Skenderiji, dvorani koja nosi ime po Mirzi Delibašiću, čujemo onu poznatu:

Bit će Bosna opet šampion!

Al Jazeera