Oglasi

Bijeg u tami: Ispovijesti iz Željeznog Polja

Balačići su se našli u okruženju, potkopani sa tri strane. Zahvaljujući dobroj organizaciji formiranog Kriznog štaba u selu, kao i njihovoj hrabrosti, spašeni su svi stanovnici.
Prije početka drame, mještani su formirali Krizni štabN. Kreševljaković

Piše: Nihad Kreševljaković

Željezno Polje je mjesto koje se prostire od podnožja planine Mahnjače prema dolini rijeke Bosne, a čine ga zaseoci Delići, Biljevina, Ivlje, Balačići, Šahmani, Mjestova Ravan, Grablje, Jastrebac, Orčevići, Brižđe i Čolići.

Bilo je poznato kao poljoprivredni fenomen Bosne. Pored pčelarstva, tu se više od 1.000 domaćinstava, 90% stanovništva, bavilo proizvodnjom malina, koje su izvozili širom Evrope i od toga lijepo živjeli. Željeznopoljci su korišteni kao primjer uspjeha, jedinstva, snage i svijesti da se može uspjeti vlastitim radom.

Put koji vodi ka Željeznom Polju je potpuno uništen. Na nekim mjestima bujice i nanosi su dubine i po 20 metara. Voda je uništila sve pred sobom, a odroni su bukvalno smrskali puteve, tako da je Željezno Polje u prvim danima nakon poplava bilo u potpunosti odsječeno od svijeta.


Donja Golubinja [N. Kreševljaković]

Već prvi dan vrijedni stanovnici napravili su alternativni put. Idemo prema Donjem Golubinju, gdje se prikuplja humanitarna pomoć. Nastavljamo makadamskim putem do sela gdje nas čeka Salih. Sa njim se dovezao Fejzo, komšija za kojeg su te noći vjerovali da je sigurno mrtav.

Spašavanje mještana

Mi krećemo ka Biljevini. Salih je očigledno trebao biti vozač relija. Prisjeća se rahmetli majke i kaže da se nada da će mu halaliti, jer bi uvijek poslije vožnje sa njim povraćala. Put kojim prolazimo je takav da osim Saliha samo voze traktori. 

Traktori prevoze ljude ka magistrali. Scene podsjećaju na ratne slike prognanika. Širina puta je takva da se uglavnom nemoguće mimoići. Kao scene iz filmova o Indiani Jonesu. 

Mali Renault 4 je pun prašine, a mi uglavnom udaramo glavom od krov dok nas Salih priprema za scene koje ćemo uskoro vidjeti. Ići ćemo putem kojim su se te kobne noći izvlačili stanovnici najugroženijih sela. Kaže da se on nije bojao, jer ga nije čekala puška. Pogled koji se sa ovih brda pruža na cijelu srednju Bosnu je predivan.

Stižemo u Biljevinu. Salih se parkira ispred Osnovne škole "Abdulvehab Ilhamija", nadajući se da će izgubljenu rezervnu gumu naći kada se budemo vraćali. Ispred i oko škole je dosta živahno. Tutnje agregati. Očigledno je manje dramatično nego prethodnih dana, kada su stotine klizišta i bujice uništile više od stotinu ovdašnjih kuća. Tu je parkirana i Toyota, koja treba zamijeniti Salihovu "četvrticu". 

Vozi nas Nedim. Sa nama su Salih, Mirza i Zuhdija Ridžal. Idemo ka vrhu sela. Usponi i nizbrdice su još veće. Već se nalazimo na nekih 1.100 metara nadmorske visine. Mimoilazimo se sa traktorima i ponekim džipom, kojima ljudi iz ugroženih sela izvlače kućanstvo ka Biljevini.

Ispod nas se ukazuje stravični prizor odronjene zemlje. Trebamo biti brzi, jer su se ponovo nadvili oblaci i postoji opasnost od nove kiše koja bi mogla prouzrokovati i nove odrone. Raspravljaju da li očistiti prašnjavi auto ili ne za neku njemačku novinarsku ekipu koja sutra dolazi. Odlučuju da je bolje sačuvati autentičnost, ali se svi slažu da je za goste bolje da ih ne vozi Salih u svojoj "četvrtici". Pokazuju nam svoje malinjake po kojima su postali poznati u cijeloj zemlji.

Jedna od tema bio je i neki navodni geolog, koji je prethodni dan posjetio Željezno Polje, te, navodno, tom prilikom rekao da mu nije jasno što su napustili svoja sela. Samo sa onim što smo u toku vožnje vidjeli - ta izjava zvuči kao vic. Neduhovit, ali vic.


Napravljen je improvizirani most [N. Kreševljaković]

Dolazimo iznad samog sela. Prelazimo most koji su mještani Biljevine napravili one večeri kada su krenuli odroni u Balačićima, Šahmanima i selu Mjestove Ravne. Mali potočić, koji je inače i manji, te je večeri bio širok gotovo osam metara. Velikim naporom ljudi iz susjednog sela, posječeni su balvani i napravljen je improvizirani most koji je omogućio prelazak ljudi, stoke i auta. Napravljen je svojevrsan živi zid od ljudi koji su riskirali vlastite živote kako bi spasili svoje komšije. Salih objašnjava kako su samo izvlačenjem auta spasili stotinu hiljada maraka.

U šumi koja se nalazi iznad Balačića nailazimo na improvizirano šatorsko naselje. Tu su one noći, kada su se pokrenuli odroni, evakuirali žitelje svog sela. Pokušavam zamisliti scene od te večeri i izgledaju stravično. Balačići su se našli u okruženju, potkopani sa tri strane. Te večeri, s četvrtka na petak, zahvaljujući dobroj organizaciji formiranog Kriznog štaba u selu, kao i njihovoj hrabrosti, spašeni su svi stanovnici.

Oko ponoći se dio muškaraca sa motorkama i sjekirama uputio upravo ka ovom mjestu da naprave sklonište za žene i djecu. Puhali su veoma jaki, strašni vjetrovi. Padao je snijeg koji je bio viši od 10 centimetara. Za dva do tri sata nakon početka evakuacije svi su bili tu, a u 4:30 krenuli su put lokacije jezera, gdje su žene, djeca i bolesni trebali sačekati helikoptere. Ostao je upamćen vozač helikoptera Stipe, koji je, kažu, slijetao na nemoguća mjesta kako bi pokupio žene i djecu.

Spuštamo se ka gornjem dijelu sela. Spominju se snovi koje su mnogi žitelji usnili kao predznak ove katastrofe. Napokon, ukazuju se krovovi kuća ispred nas i vidljivo ispucali zidovi. Nekoliko stanovnika je tu i utovaraju stvari iz svojih kuća kako bi ih prebacili na sigurnije mjesto.

Idemo ispucalom betonskom cestom koja je prolazila kroz selo. Cesta nestaje u provaliji ispod nas. Ogromnom širinom pred nama se ukazuje prostor na kome je zemlja progutala dio objekata i malinjake. Srećom, zemlja se odronila samim krajem sela. Sredinom te provalije protječe mali potok. Hamza mi objašnjava kako se tu pored drugih objekata nalazio bazen od 70 kubika, koji je skliznuo kilometar niže, gdje se zabio u jednu kuću i srušio je. Zanima me o kakvom se zvuku radi. Kažu da se to ne može ni opisati. Strašna buka. Zvuk lomljave. Drveće puca. Tutnji. Čuje se huka. Čovjek tome ništa slično nije čuo.
''Misliš da je kijametski dan'', kaže Hamza, koji je čuo samo jedan manji odron.

Strašna buka

Nastavljamo betonskom cestom ka donjem dijelu sela. Ta cesta je sigurno pomogla da niz zemlju ne skliznu kuće iz centralnog dijela sela. Još 1997. žitelji ovog razvijenog i vrijednog mjesta su sakupili 79.000 KM, ne računajući rad, i napravili vlastiti put kroz selo. 

I da ne pričaju o tome, nekako je vidljivo da tu žive neki vrijedni i dobri ljudi. Duhoviti su. Dok hodam, neprestano im zvone telefoni. Rodbina i prijatelji se raspituju za stanje u selima i njihovo zdravlje. Hamza kaže: "Ako babi BH Telecom ne oprosti račun za telefon, doći će ga skuplje od kuće."

Prolazimo pored kuća za koje Salih tvrdi da su im u međuvremenu zidovi dodatno ispucali i naherili se. Tlo je ovdje očigledno još živo, što mi uzrokuje blagi osjećaj nelagode. Idemo ka džamiji u kojoj su Haso Mandžuka, Zuhdija Ridžal, Mustafa Efendić, Teufik Efendić i Šaban Aganović prije početka drame formirali Krizni štab.

U selu je već bilo primijećeno pomjeranje zemlje u četvrtak, neposredno pred zalazak sunca. Vidjela su se neka napuknuća ispod puta, a pored Fejzine kuća iz zemlje je izbijala blatnjava voda, što je jasan znak opasnosti.

Krizni štab formirao je šest ekipa koje su pokrivale 10 - 15 kuća, a sugerirano je da se ljudi iz komšiluka okupe u onim kućama koje smatraju najsigurnijim. Kiša nije prestajala. Oko ponoći, Fejzo je otišao ka svojoj kući, dok su ostali članovi kriznog štaba ostali u džamiji. Tada počinje drama. Oko 00:30 skliznula je upravo Fejzina kuća. Za njom je krenula i Vahidova, čiji krov se nalazi razasut iznad mjesta kojim prolazimo. Taj odron pokrenut će odrone s obje strane sela.


Putevi su uništeni [N. Kreševljaković]

Nastala je strašna buka, a jedan od članova Kriznog štaba kaže kako je prošao cijeli rat, ali nikad nije čuo tako strašnu pucnjavu. Elementi kuće drobili su se i frcali kao geleri. Istrčali su iz džamije i autom prišli koliko su smjeli. Uzvikivali su ime svog prijatelja Fejze, sigurni da nije uspio preživjeti. U tom trenutku iz kuće pored, ukazala se žena s bebom, njen muž i majka. Uskoro se, neozlijeđen, pojavljuje i Fejzo. Počela je evakuacija sela u kome se među nekoliko stotina žitelja nalazilo i devet beba, 55 djece do sedam godina, četiri invalida i desetak gotovo nepokretnih staraca.

I dalje samo uspijevam naslutiti dimenzije onoga što se te večeri događalo. Čak ni oni koji su preživjeli ne mogu se tačno sjetiti kako su se pojedine stvari odvijale.

Dva zastrašujuća odrona, duga i do tri kilometra, s obje strane sela, izgledaju stravično! Ispod je selo Šahmani, koje je stradalo još više. Hamza nam predlaže da se pješke vratimo ka Biljevini. Salih je već danas prolazio tim putem. 

Izlazimo iz sela gdje ostaje tek poneka zbunjena mačka. Čuju se zrikavci. Osjetimo prve kapi kiše i automatski me obuzima nelagoda. Ulazimo u procijep nastao od odrona, preskačući polomljene strujne kablove. Prelazimo preko drveta i debala preko omanje rječice. Svaki put kada dotaknete tlo, imate osjećaj da ste u živom blatu.

Većina stanovnika Željeznog Polja je raseljena. Od nekih 5.000 ljudi koji su tu živjeli ostalo je tek nešto više od 1.000. Najviše ih je u Žepču.

Kod Hamzine tetke Aiše smjestile su se dvije familije. Oni koji su otišli helikopterima - djeca, starci i bolesni, uglavnom su u Zenici.

Hamza mi govori o tome kako je veliko pitanje da li će se ljudi uopće moći vratiti svojim domovima. Misli kako su se u samim ljudima dogodili psihološki odroni. Ko bi se usudio, nakon svega, zanoćiti u ovom mjestu?

Hamza, student komparativne književnosti, priča o teoriji književnosti. Prisjeća se predavanja koje prostor objašnjava kao geometriju, a mjesto kao sadržaj sjećanja. Ovdje zaista ima mnogo sjećanja.

Gore od rata

Gotovo kroz uzdah, Salih žali za malinjacima koji su nestali. "Maline su bile naš zaštitni znak", kaže. Žao mu je što mu prije nisam spomenuo džem od malina, jer su tegle ostale u podrumu kuće koju smo maloprije prošli. Propustih priliku da otkrijem tajnu džema od malina iz Željeznog Polja. 

Kaže da mu nimalo nije žao kuće, već da mu je teško što je ova nesreća razbila i raštrkala njihovu zajednicu. "Napravit će se kuće ponovo, ali to kad se raštrkamo...", ne završava svoju rečenicu Salih.  Fascinantne su bliskost i ljubav između ljudi koji ovdje žive. 

Pokušavam neuspješno zvučati optimistično, ali Salihu je jasno da će i u najboljoj opciji obnova trajati godinama, a kako nam je država organizirana, i duže. Nakon što sam rekao da nam je država jedan odron, Salih me ispravlja i govori: "Država je dobra, ali nam rukovodstvo ne valja..."  Prihvaćam Salihovu korekciju. Salih dodaje kako se mnogi naslađuju ovakvim stvarima, a da je nekim ovo dobra prilika da se opere novac. Sigurno je u pravu.

Vraćamo se u Biljevinu. U školi pijemo kahvu. Pričamo o svemu. Željezno Polje je i u ratu bilo herojsko mjesto. Pored 51 branitelja koji su dali svoj život, malo ljudi zna da je upravo Željezno Polje, u junu 1993, bilo ishodište "Puta spasa" i dom za hiljade prognanih vojnika i civila sa prostora općina Teslić, Tešanj, Žepče i Maglaj, koje su ovdje dočekali i primili. U znak sjećanja na ukazano gostoprimstvo, već godinama se organizira marš "Put spasa" od naselja Čobe do Željeznog Polja.

Sa nama je i tadašnji komandant i branitelj Željeznog Polja, koji govori kako su neke stvari koje su učinili u ratu bile sulude, nemoguća misija. A onda, nakon pauze, kaže: "Ali protiv ove sile se ne možeš boriti. Tako si nemoćan i sitan. Shvatiš koliko je čovjek neznatan... Ništica."


Mjesto je bilo odsječeno od svijeta [N. Kreševljaković]
 

Prije nego krenemo za Sarajevo, jasno mi je da ovdje žive željezni, dobri ljudi, ali nikako ne shvaćam zašto se ovo mjesto zove Željezno Polje, kada je sve u suprotnosti sa zemljopisom ovog kraja.

Tu mi misteriju razriješi Hamza. Legenda kaže da su Željeznopoljci nekad živjeli drugdje, ali da ih je gonila kuga, ubijajući najljepše djevojke i mladiće. Od kuge se nigdje nisu mogli skriti.

Jedne noći, nedaleko od Vranduka, potražiše konak u jednom šumarku. Oko ponoći se iskradoše najljepša djevojka i momak, pa odlutaše do klokotavog izvora između Bistričaka i Šerića. Tu je mladić začuo šaputanje vodenih vila. Sazna da na konje, u praskozorje, trebaju natovariti samo najpotrebnije, te se zajedno sa psima uputiti ka najtamnijoj šumi.

Na mjestu gdje konji i psi zastanu i niko ne htjedne maknuti dalje - da se tu nastane. Tu će, prema kazivanju vodenih vila, nastati mnogi zaseoci, koji se moraju povezati uskim putevima i nazvati čudnovatim imenima, toliko naopakim, suprotnim od onoga na što podsjeća okoliš, da ih tako kuga neće pronaći. 

Trinaest konja, 13 pasa, 13 djevojaka i 13 momaka nastaniše se na 13 brda. Trinaesti dan se sastadoše i 13 sati vijećaše kako nazvati te gudure i strmine. Konačno, odlučiše dati ime Polje, a da bi zavarali kugu još više, odlučiše se za Željezno Polje.

Tako je, prema legendi, nastalo ovo čarobno ime, čarobnog mjesta u sjevernom dijelu središnje Bosne. Pod imenom "Želizno polje" prvi put se spominje 1489. godine, a pretpostavlja se i da to "Želizno", odnosno "Željezno" dolazi od riječi žal, i žala za poljem koje su nekada ovi stanovnici napustili, nastanivši se u ovim brdima.

Odlazimo sa žalom, napuštajući ove željezne, jake, dobre ljude, vjerujući u njihovu budućnost i da će opet, svojom slogom, zajedništvom, upornošću i radom pobijediti i ovu nedaću.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.