Oglasi

Bijeg iz živog štita

Rafal je zatreštao i pokosio oboje. Ubijeno je selo, i cijeli kosmos. Sve je stalo.
Odemo svake godine na Crni Vrh, gore je sad spomenik. Neće spomenik odagnati bol, neće ni kazniti zlotvore, ali neka ga, neka opominje, piše autorSafet Pozder

Premda sam po prirodi kahvedžija i poprilično uživam u ispijanju ovog čudesnog napitka, ima situacija u kojima to i nije tako. Zatekoh se skoro na jednoj takvoj kahvi. Sjedimo nas trojica, praznimo šoljice pred nama i šutimo. Šutnju tek ponekad prekinemo kojom rečenicom, onako, da se nešto kaže. I opet šutimo. Ustvari, šutnjom pričamo svoje priče. Tačnije, ja slušam, a oni pričaju.

Onaj s desne strane – ja sam u sredini – završio je još davno srednju školu u svom rodnom Prozoru. Godinama nakon toga, zarobljen je i kao logoraš zatvoren u istu tu srednju školu. Trpio je svega i svačega u tim zidovima u kojima se nekad obrazovao. Konačno, jednog dana ih potovariše na kamione. Ne sve. Samo one koji su im bili po ćejfu. Natovarili su i njega. Vozili ih tako do obližnjeg Makljena i tu im naredili da siđu. Uskoro je pedeset i četiri (54) logoraša bilo postrojeno, a potom i potjerano da koračaju ka lokalitetu zvanom Crni Vrh.

Preživjeti živi štit

Taj događaj mi je opisao više puta i znam ga toliko da, kad pijemo kahvu i šutimo, doslovno osjetim gdje su mu misli i kuda trenutno korača. Koračanje je na momenat zaustavljeno jer je logorašima naređeno da stanu i izuju se. I obuću i čarape. Ni u snu nisu mogli pretpostaviti da ih zapravo vode da budu živi štit koji će biti isturen prema položajima Armije RBiH. Kad su ostali bosi, slijedilo je vezivanje. Vezani su telefonskom žicom, jedni za druge, ruke za ruke i oko vratova. Tako je nesretna kolona natjerana da, vezana, korača po trnju i šipražju, direktno u smrt. A smrt im – pričao mi je često, i on, i drugi – nije dolazila sprijeda. Naprotiv, dolazila je s leđa. Pucnji, jauci, krv... Sada su, onako povezani, morali vući za sobom i ubijene, a nisu se smjeli okretati ni gledati ko je ubijen. To bi saznali tek krišom i vrlo opreznim pogledima u stranu ili preko oka.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Slijedi kratko zaustavljanje, mučno odvezivanje pobijenih i novi pokret. Skoro pola od svezanih logoraša je pobijeno. Agonija je trajala, ali i produžila se onda kada se ukazao tračak nade. Momenat nepažnje i povezani logoraši se daju u bijeg. Ne mogu ni zamisliti kako izgleda pokušaj bijega u momentu dok je čovjek žicom zavezan za druge ljude i usput za sobom vuče nekog ko je ranjen ili već ubijen. Trčanje, tumaranje šumom, predah, skidanje žice, pa opet trčanje. Tek kad su stigli na slobodnu teritoriju – u Voljevac – vidjeli su u kako teškom stanju su im noge, tijela, duša. Zapravo, oni to ni tada nisu vidjeli. To su primijetili oni koji su im pružili utočište.

Danima su dolazili sebi i pokušavali su se presabrati. Godinama su se liječili i cjelivali fizičke ožiljke – one duševne neće izliječiti nikada. Znam to jer mi je više puta pričao. Danas sjedimo, pijemo kahvu i šutimo, a njegova šutnja mi priča ono što sam već čuo.

Odemo svake godine na taj dan do Crnog Vrha. Organizovano. Ima dobrih dva sahata hoda. Išao sam jedne godine rame uz rame s njim. Sve mi je opričao; i gdje su ga izuli, i gdje su ga svezali, i gdje su koga ubili, i gdje su se dali u bijeg – sve. Pratio sam drhtavi glas i slušao svaku riječ. To režiser ne može osmisliti i to nikakav film ne može ekranizovati. Kako god. Sad je gore spomenik, baš na Crnom Vrhu. Neće spomenik koga svake godine posjetimo odagnati njihovu bol niti bol roditelja za svojom pobijenom djecom. Neće spomenik ni kazniti zlotvore – daleko od toga. Ali, neka ga, nek bar svjedoči o tome šta je bilo i kako je bilo i, ako ništa, neka bude nada da se slično zlo nikome i nigdje više neće ponoviti.

Ubijeno selo i cijeli kosmos

Šuti i onaj drugi, s moje druge strane. I njegova šutnja mi priča. On je iz Lapsunja. Lijepo selo kod Prozora, tamo prema Ramskom jezeru. Lijepo selo; i ravno i strmo, i zbijeno i raštrkano. Fini i vrijedni ljudi u njemu. Ljudi po njivama, stoka na ispaši, djeca se igraju i cijuču. Ma, milina kakva samo na selu zna i umije biti.

Ali, kad će nešto biti, ono i bude. I tu dođoše zlotvori i svu onu lijepu vrevu pretvoriše u krike, a bezbrižnost i radinost u strah i neizvijesnost. A on, ovaj do mene, sve to gledao. Gledao je i kako dovode Bošnjake iz drugih sela i njegov Lapsunj pretvaraju u logor. Gledao je kako noću poimenice dozivaju žene i djevojke da im čast ukaljaju. Gledao je i pričao mi o mnogo toga, za što ovdje nema vremena da se opriča.

Gledao je on kako majka Šemsa, u tom nevaktu, rodi blizance; Harisa i Aldinu. Nema ga u selu, pa i dalje, ko zbog toga nije bio radostan. Babo Ramo cvijetao od sreće i gledao svoja dva sunca kako mu na krilu, heftu po heftu, rastu i raduju se životu. Sretan Ramo, sretna majka Šemsa, sretan cijeli kosmos. Ili ne baš cijeli.

Unezvijeren čovjek – ako mu se uopšte može dati ovaj časni naziv – odnekud bahnu i stade bauljati po Lapsunju. Vidjelo se da neće izići na dobro. Siguran sam da je to vidjela i Šemsa koja je Harisa, bebu od jedva osam mjeseci života držala u naručju. Ali šta je mogla!? I Aldina je bila tu, u drugom naručju. I eto njega. Hvata se puške i biće da će pucati. U koga? Ako će u Šemsu, neće sigurno u bebu, ni u Aldinu, ni u Harisa. Za ime Boga miloga, pa to su samo djeca!

Izgleda da ipak hoće. U trenu je ono krilo što je držalo Aldina završilo u šiblju. Rafal je zatreštao i pokosio oboje. I Šemsu i osmomjesečnog Harisa. Ubijena je beba. Ubijeno je selo, i cijeli kosmos. Sve je stalo.

Stao je i ovaj s moje druge strane. Nikada mi nije pričao dalje. Nije ni trebao jer, šta da mi priča i šta se tu uopšte ima više pričati!?

Pijemo kahvu i on šuti, a ja slušam njegovu priču. Gledam ih obojicu. Povremeno se i osmijehnu. Valjda u čovjeku nakon svega ostane malo mjesta i za osmjeh.

Obojica šute i u šutnji se i rastajemo. Ne navaljujem i ne zamjeram jer znam što šute. Šute jer je juli i šute jer ih veže isti dan. I živi štit, i Harisovo i Šemsino ubistvo bili su u julu, u njegovom zadnjem danu, a kako se juli primiče kraju, primiču se i sve te slike.

Napisao sam prije koju godinu poemu o malom Harisu i njegovoj Šemsi, neka ostane zabilježeno i nek se zna. I nek se nikad, nigdje i nikom ne ponovi.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.