Gledajući iz današnje perspektive zvuči gotovo pa nevjerovatno da je Bosna i Hercegovina na početku austrougarske vladavine bila jedna od najpoželjnijih destinacija za življenje među evropskim doseljenicima, koji su uslijed nestabilnih ekonomskih prilika u svojim zemljama sreću tražili upravo u zemlji iz koje danas skoro svakodnevno neko ode tražeći sreću koju ovdje ne mogu pronaći.
Novčani poticaji i besplatno obradivo zemljište
Primamljiva ponuda tadašnjih vlasti upravo je bila glavni razlog zbog kojeg je Franz Benzinger, uzgajivač duhana iz Heidelberga odlučio da se doseli u Bosnu i Hercegovinu, te tako, prema pisanju dr. Amile Kasumagić (Austrougarska kolonizaciona politika u BiH i prvi njemački doseljenici), postane prvi ekonomski migrant sa područja Njemačke. Naime, nakon poziva što je novouspostavljena austrougarske vlast poslala poziv migrantima za naseljavanje prema perspektivnoj Bosni u kojem im se obećavao poticaj za pokretanje vlastitog biznisa, ali i besplatna obradiva površina, Franz Benzinger je odlučio obići okolinu Banje Luke kako bi se uvjerio u ono što nudi austrougarska vlast.
Nakon ispitivanja stanja na terenu Benzinger se vraća u Njemačku, a inspirisan onim što je vidio, ubrzo se ponovo vratio u Bosnu sa svojom porodicom, ali i sa još nekoliko drugih njemačkih porodica koje su očarane pričama ovog uzgajivača duhana svoj novi i uspješniji život željele započeti u obećanoj zemlji Bosni i Hercegovni. U prvih nekoliko godina nakon okupacije Bosne i Hercegovine, osim stanovnika Njemačke i Austrije kojih se doseljavalo najviše, među doseljenicima su još bili i Česi, Mađari, Poljaci, Slovenci, Hrvati i Slovaci čij je broj rastao iz godine u godinu sve do početka Prvog svjetskog rata kada se doseljavanje privremeno zaustavlja zbog nepovoljne političke situacije. Koliko je doseljavanje u Bosnu bilo atraktivno među ostalim zemljama pod austrougarskom vlašću govori i proglas sa trga u Zagrebu 1878. godine u kojem se javno pozivaju stanovnici da se dosele u novo područje koje je od sada pod austrougarskom vladavinom.
Područja koja su ekonomski migranti naseljavali bila su ona bogata obradivom površinom kao što su Semberija, okolina Banje Luke, Prnjavora, ali i dijelovi srednje Bosne u blizini Busovače. Bilo je i onih doseljenika koji su svoj ranije stečeni kapital željeli usmjeriti u neki od privatnih poslova, te su se naseljavali u većim gradskim centrima, koji bi im omogućavali provođene ranije zamišljenih poslovnih ciljeva. Ipak, san o obećanoj zemlji sa privrednim potencijalom među evropskom gospodom nije dugo trajao, jer su se u toku Prvog svjetskog rata zbunjeni cjelokupnom političkom situacijom počeli iseljaviti na područje današnje Vojvodine posredstvom agitatora, čime je dolazak u Bosnu i Hercegovinu prestao biti atraktivan u onoj mjeri kakav je bio na početku okupacije. Nakon završetka Prvog svjetskog rata došlo je do sporadičnih naseljavanja, međutim bez velike euforije i nerealnih očekivanja, kao što je to bilo na početku. Iako je doseljenika bilo i u međuratnom periodu, okončanjem Drugog svjetskog rata završena je migrantska epizoda evropskih doseljenika.
Stotinu godina poslije, iseljavanje u suprotnom smjeru
Da je kojim slučajem danas među živima Franz Benziger bi sasvim sigurno sa čuđenjem posmatrao kako u njegov rodni Heidelberg svake godine dolaze mnogobrojni studenti iz nekada obećane zemlje – Bosne, čij je cilj sličan njegovom, a to je potraga za boljim standardom življenja. Zemlja čija su vrata bila širom otvorena za sve one nezadovoljne ekonomske migrante sa područja Austro-Ugarske postala je tužna majka koja ispraća sina u jednom smjeru bez nade da će se u skorijoj budućnosti vratiiti, jer osim bosanskohercegovačkih studenata koji u potrazi za sigurnijom budućnosti, odlaze u češki Brno, slovačku Bansku Bistricu ili pak Ljubljanu sa ciljem izučavanja raznih oblasti, mnogo je više onih stanovnika čij je cilj odlaska u zemlje zapadne Evrope isključivo zasnivanje bilo kakvog pristojnog radnog odnosa koji bi njima i njihovoj porodici omogućio dugoročnu ekonomsku sigurnost.
Zabrinjavajući podatak svakako je da većina mladih ljudi jedini izlaz iz bosanskohercegovačke svakodnevnice vidi u odlasku iz svoje domovine, a još više brine da veliki broj onih koji žele napustiti zemlju nemaju jasno definisanu strategiju o tome koju će zauzeti funkciju u sistemu koji ne prašta niti najmanje pogreške. Kolo sreće se okreće, pa tako migracija ide u suprotnom smjeru već tridesetak posljednjih godina, nažalost bez naznaka kada će biti zaustavljena.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera