Bh. stadioni: Od livada do arena

Iako dosta manji, zenički stadion je postao glavni i jedini dom reprezentacije Bosne i Hercegovine (EPA)

Razvoj fudbala i stvaranje prvih klubova u Bosni i Hercegovini vezano je za dolazak austrougarske vlasti. U tom periodu počinje jačanje interesa za najvažniju sporednu stvar na svijetu među stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji veoma brzo organiziraju nekoliko fudbalskih ekipa. Iako je registrovanje sportskih društava bio veoma kompliciran proces u austrougarskoj državi, to nije spriječilo da fudbal za veoma kratko vrijeme postane veoma popularan među stanovništvom. Također, osim administrativnih prepreka za fudbalere i njihove klubove veliki problem je predstavljala dosta loša infrastruktura, posebno se to odnosi na neadekvatna sportska igrališta kojih je na početku bilo veoma malo. Upravo sportska igrališta predstavljaju jedan veoma zanimljiv detalj u historiji svakog kluba, jer nam taj aspekt daje uvid u kontinuirani napredak i razvoj nekog sportskog kolektiva.

Improvizirana igrališta, vojna vježbališta…

Prva nogometna lopta stigla je u Mostar 1903. godine kada se počinju graditi i prva veoma skromna igrališta, dok moderni stadioni počinju sa izgradnjom tek u doba socijalizma.  

Aktuelni prvak Bosne i Hercegovine NŠK Zrinjski Mostar svoj fudbalski put počeo je na starom igralištu kod Sjevernog logora na kojem su igrali sve do zvanične zabrane djelovanja ovog kluba završetkom Drugog svjetskog rata. Zanimljivost vezana za  igralište Sjevernog logora je da su na tom terenu nakon osnivanja 1922. godine igrali i fudbaleri mostarskog Veleža. U narednim godinama Velež je postigao veoma značajne rezultate na ovom igralištu, pa je Vijeće grada odlučilo da je došao trenutak da Velež dobije jedan veoma moderan i komforan stadion pod Bijelim brijegom.

Upravo prvi odlazak pod Bijeli brijeg ostavio je na mene utisak kao da sam na popularnoj argentinskoj La Bomboneri u Buenos Airesu zbog visine tribine i njene udaljenosti od terena koja neodoljivo podsjeća na ovaj stadion. Na bh. La Bomboneri nisam gledao Velež, već Zrinjski koji je trenutni korisnik ovog stadiona.

Na utakmici najtrofejnijeg bosanskohercegovačkog kluba FK Željezničar bio sam prvi put na ratom razrušenoj Grbavici 16.4.1998. za koju mogu zaključiti da je i tada dosta bolje izgledala nego prvobitni dom plavo-bijelih koji se nalazio u naselju Čengić Vila, tačnije na  austrougarskom vojnom vježbalištu Egzercir, dosta lošijem terenu i od onog na Kovačićima gdje je tada igrao SAŠK Napredak ili na Marijinom Dvoru, tadašnjem domu ekipe Slavije. Uz  SAŠK Napredak i Slaviju koji su nastali 1908. kao hrvatski odnosno srpski klub, u Sarajevu su postojale i ekipe FK Osman bez nacionalnog predznaka, Đerželez kao bošnjački/muslimanski klub, te fudbalski klub Makabi za kojeg su nastupali sarajevski Jevreji. Usljed loše infrastrukture klubovi su veoma često mijenjali igrališta, a u većini slučajeva dva tima bi koristila isti teren. Također, mnogi klubovi bili su uvjetovani rezultatima kao uslovom za unapređenje infrastruktoru, a takav primjer je svakako i ekipa Slobode iz Tuzle. Naime, Tuzlaci su dugo vremena igrali na terenu Proletera iz Kreke, fudbalski prilagođenoj zelenoj površini, sve do otvaranja  stadiona Tušanj, terenom po mjeri tada zahuktale ekipe Slobode.

Tribine i ‘arene’

Iako je od austrougarske vladavine i kasnije formiranja prve Jugoslavije prošlo mnogo vremena, većina stadiona u Bosni i Hercegovini je više „krpljena“ nego u pravom smislu obnovljena ili ponovo izgrađena. Ipak, u periodu socijalizma dolazi do vidljivog napretka u izgradnji stadiona, uz već navedene potrebno je istaći dva najvažnija doma bosanskohercegovačke nacionalne vrste: Olimpijski stadion Koševo – Asim Ferhatović Hase, ujedno i najveći stadion u Bosni i Hercegovini, te Bilino Polje u Zenici. Iako dosta manji, zenički stadion je postao glavni i jedini dom reprezentacije Bosne i Hercegovine, zbog infrastrukturalnih nedostataka stadiona na Koševu.

Pozitivan primjer je svakako skoro do temelja u ratu uništena Grbavica, koja nakon izgradnje nove istočne tribine sve više liči na jedan stadion kakav klub sa historijom Željezničara svakako i zaslužuje. Posljednjih godina radno je bilo i u Banjoj Luci, osim tribina na glavnom terenu, uređeni su i pomoćni tereni kojih se ni dosta ozbiljniji klubovi od Borca ne bi postidjeli, također i iz tuzlanske Slobode se mogu pohvaliti infrastrukturnim napretkom koji je postignut u posljednjih nekoliko godina. Nakon nove sjeverne tribine koja je izgrađena, planirani su radovi i na istočnoj  tribini, što je još jedna stepenica u nizu prema konačnom infrastrukturalnom rješenju stadiona Tušanj prema rigoroznim mjerama UEFA-e.

Veoma dobre stvari se dešavaju i oko posrnulog mostarskog diva Veleža, čij su čelnici izgleda odustali od izgradnje stadiona u Sjevernom logoru, prijašnjem domu mostarskih ‘Rođenih’. Velež danas svu svoju energiju usmjerava prema što kvalitetnijoj izgradnji stadiona „Rođeni“ u Vrapčićima, a iz mjeseca u mjesec vidimo i konkretne pomake. Ovi pozitivni primjeri moraju biti vjetar u leđa ostalim sportskim kolektivima u Bosni i Hercegovini, kako bi u što skorije vrijeme i mi imali stadione u rangu evropskih „arena“.

Ustvari, jednu već i imamo, a nalazi se u Kreševu sa zanimljivim imenom „Stamal Arena“ za koju sa sigurnošću možemo reći da više liči na igrališta opisana sa početka teksta nego na funkcionalan stadion.

Izvor: Al Jazeera